GOVOR NA SPROVODU MARE JURKIĆ
Poštovana rodbino, dragi prijatelji pokojne Mare!
Kada umire Majka u obitelji teško je nama razumjeti osjećaje onih za koje je cijeli život kucalo majčino srce. Mogu to biti lijepe riječi utjehe, nade i podrške, ali nikada te riječi ne mogu reći ono što je život ove žene i majke značio u obitelji.
Ipak, kao Župnik, radeći godinama s obiteljima uvijek sam pokušavao dijeliti radost ali i žalost kada umire neki od članova obitelji. To činim i sada izražavajući iskrenu sućut i suosjećanje s onima u kojima struji majčinska ljubav.
Ma gdje da sam susretao, i bilo kad, Majku neke obitelji, uvijek sam doživio čudesan i radostan osmjeh na licu, jer svaka majka ima drugo ime LJUBAV. Uvijek je to izraz lica s kojega u pozadini života stoji povijest životnih križeva i poteškoća, ali i radosti.
Vjerujem da pripada onoj generaciji Majki koje su za svoju obitelj tražile blagoslov od onoga koji blagoslov daje.
Da bi izdržale cijeli tjedan raditi teške poslove i hraniti svoju djecu, nedjeljom su golih koljena i do tri puta obilazile Božji hram. To je bila hrana za njihovu dušu. Kad sam bio mlađi nisam to razumio i pitao se, zašto Bogu trebaju krvava koljena naših majki. Kada sam malo dorastao, shvatio sam da to ne treba Bogu, nego njima da izdrže nositi životni križ. Ali zato, nisu trebale apaurin ili cigaretu za smirenje. Začuđujuće su isijavale iz svoga života božansku mirnoću.
Uz izraz nasmijanog lica, umiljajto su tekle i riječi: HVALA TI BOŽE, ma šta u životu bilo i uvijek tako. A svake Nedjelje, ostavljaju sve poslove, a njih nije manjkalo, i s osmjehom oblačile djeci skromno, ali MISNO ODIJELO. Otvarale Bogu radosno i srce i kuću, jer Majka taj dan ima i svečani ručak za svoju obitelj.
ČUDO NAŠE MAJKE BOŽJE BISTIRIČKE
Predivan sunčan dan 12. listopada 2013., darovan od Majke Božje Bistričke, okupio je oko 5000 vjernika na VIII. tradicionalno hodočašće vjernika - Hrvata Vrhbosanske i Banjolučke biskupije, kao i vjernike Hrvate podrijetlom iz Bosne i Hercegovine.
Ovom Nacionalnom skupu i zavjetnom mjestu svih Hrvata pridružilo se pedesetak vjernika iz naše župe Novo Selo - Balegovac. Uživali smo u duhovnoj okrepi i zajedničkom druženju s mnoštvom drugih vjernika, ali i vozeći se Busom uz molitvu i pjesmu kako u odlasku, tako i u povratku.
U Crkvi na otvorenom, misno slavlje predvodio je kardinal Vinko Puljić. Snažnim glasom, odaslao je još snažnije poruke vjernicima.
Poslije Sv. Mise održan je i put križa, a zatim glavni blagoslov u Crkvi.
Po završetku blagoslova, hodočasnici su se uputili prema autobusima, i kada su se udobno smjestili na svoja sjedala, da krenu prema svojim domovima, počela je pljuštiti kiša.Netko kaže vremenska prognoza, a ja kažem čudo naše Majke Božije Bistričke. Ovo se već drugi put ponavlja.
GOVOR NA SPROVODU ILIJE BRNIĆA
13. listopada 2013.
Draga Obitelji pokojnog Ilije, draga rodbino i prijatelji!
Primite moju kršćansku sućut.
Čim sam počeo pisati ovaj govor došlo mi je na vidik jedno pitanje.
Zašto pokojni Ilija , koji se znao radovati kao dijete i malim stvarima, izgubi tako naglo veliku stvar - svoje zdravlje, a onda i život?
Ali dragi moji prijatelji, Ilija se sigurno i sam znao pitati: Zašto?
Na mnoga postavljena pitanja „zašto“ vjerujem da je davao i odgovor. Bio je to čovjek prema mojim saznanjima pronicljiva duha. Zato i vjerujem da se s tim nije mirio, iako je bio svjestan da na neka pitanja „zašto“ ne postoji nitko tko bi mu mogao reći „zato“, osim Boga dragoga, koji ga je stvorio.
Mislim da je u svom životnom iskustvu pokušavao shvatiti mnoge ljudske radosti ali i žalosti. Uvijek je pokušao doći do izvora informacija, do Stvoritelja koji mu je mogao objasniti, i radost i patnju i križ. Polako je shvaćao da je naš život i veliko bogatstvo kao dar, ali i velika tajna.
Samo onaj koji nas je stvorio može reći zašto nas je stvorio?
Zašto živimo tako, kako živimo?
Ilija je čovjek, kao i mnogi drugi, čovjek koji je želio otkrivati tajnu života.
Mislim da je zadnjih godina počeo otkrivati smisao svega što je pratilo njegov život.
Ako se čovjek malo približi Bogu, Bog zaista svakom čovjeku to i želi reći.
Vjerujem da mu je i rekao: To je Ilija zato!
Imao je Ilija sigurno dobrih vrlina.
Jedna je od njih: Volio je ljude. Volio je Boga. Volio je svoj narod. Volio je svoju Župnu zajednicu.
BEZNAĐE JE OPASNO DUŠEVNO STANJE
Dvadeset osma nedjelja kroz godinu 2013-c
Kršćanska braćo i sestre!
Svaki čovjek ima razum, savjest, slobodnu volju.
- Tom snagom otkriva svoga Stvoritelja.
- A Stvoritelj postaje jedna od prvih ljudskih spoznaja.
Koliko mu to tvori sreću, toliko mu može tvoriti i nesreću. Već je prvi čovjek osjetio težinu tog iskustva. Na tom iskustvu pokušavao je uskladiti svoju slobodnu volju s voljom Božjom.
Nije mu to uvijek polazilo za rukom, jer ljudska sebičnost i oholost često su opterećivali odnose prema Stvoritelju.
U povijesti ljudskog roda, Bog je vrlo često poduzimao inicijativu suradnje i Saveza.
- Između mnogih koje je odabrao i činio Savez, jedino je s Abrahamom Savez zaživio.
- Od tada vjera u osobnog Boga ima sve čvršći temelj.
Biblija naglašeno poručuje da potomci Abrahamovi , istrajavaju u izgradnji sklopljenoga Saveza. A Rod Abrahamov, Izakov i Jakovljev... određuje ne samo zajedništvo odabranog roda, nego učvršćuje religiozni i kulturni život odabranog naroda.
Kao takvi postaju prepoznatljivi za okolne narode.
Uz strahovitu Božju pomoć, Izabrani narod postaje kapija kroz koju Bog obznanjuje spasenje svih ljudi.
ZAVJET MAJCI
Mjesečna Duhovna obnova za Župnu zajednicu - Adoracija 8. listopada 2013.
Današnju duhovnu obnovu utemeljimo na onoj istini na kojoj je i Jakov, preotac naše vjere utemeljio svoju vjeru, molitvu i zavjet.
Čuje Jakov glas u svome snu: „Ja sam Gospodin, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov.“
Nakon što se Jakov probudio od sna govori: „Zaista se Gospodin nalazi na ovome mjestu...“
I tada učini zavjet: „Ako Bog ostane sa mnom i usčuva me na ovome putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Gospodin će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja.“ (Post 28)
Možda nigdje nije tako lijepo i stupnjevito prikazan put jedne ljudske duše do Boga kojemu se moli i čini zavjet.
Taj put je životvoran i djelotvoran.
Jakov se posvetio milošću Gospodina i odgovorio svojom djelatnom milošću.
Ako ovaj životni put Jakova približimo životnom putu Marije, Majke Božje, gotovo na isti način odgovaraju na primljenu milost.
Oboje su crpili snagu svoga duhovnog napretka na snazi Gospodinovoj, kome kroz molitvu i zavjet prikazuju svoj život.
Aktivno su izgradili svoj odnos prema Bogu.
Dan kojega mi danas slavimo zajedno s našom Majkom Marijom, treba postati djelotvoran.
Svakog trenutka trebamo slijediti nadahnuće Duha Svetoga, koji je pastir naših duša, onda se i mi moramo uključiti u aktivni odnošaj s Bogom.
Tako jedino naš duševni život može doživjeti osobni susret s Bogom. A zbog toga smo danas i došli tu. Susresti Gospodina i obnoviti svoj zavjet.
Neka naše riječi budu poput riječi Jakova, Marije ili Samuela: „Evo me Gospodine...“
Svima nama ovdje je drago reći: Bože volim te, Bože molim te!
Mi ustvari molitvom razgovaramo s Bogom.
Znamo o čemu su Jakov, Marija, Isus i mnogi drugi razgovarali s Bogom.
Nameće se pitanje: O čemu mi razgovaramo s Bogom?
Odgovor je jednostavan:
U molitvi su uvijek prisutne Božje stvari i stvari naše svakodnevnice.
I koliko nas danas ima, toliko je i naših osobni odnošaja s Bogom.
Svi želimo uzdići svoj duhovni napredak prema Kristu, prema Bogu, ali uvijek s Duhom Svetim koji je pastir naših duša.
Možemo to i jednostvnije reći: sadržaj naše molitve gotov je uvijek i sadržaj našega života.
I to je dobro, molitva nas predstavlja Bogu kakvi smo i često donosimo odluku o promjeni svoga života.
To zovemo zavjet ili obraćenje.
Tek tada postajemo prihvatljivi ljubavi i milosti Božjoj, jer je na djelu iskrena i konkretna odluka vjere i povjerenja.
Evo kako to izgleda u primjeru Evanđelja.
Neka žena prilazi Isusu da se dotakne njegove haljine s molitvom: „Dotknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.“ I žena bi spašena toga časa.
Ovo su zaista trenutci Božje milosti. Molitva i vjera stopile su se u Duhu Božjem.
Zato je u takvim situacijama Isusov odgovor uvijek isti: Idi Kćeri, idi Sine, vjera te je tvoja spasila.
Dragi vjernici,
mi smo redoviti kršćani, živimo i radimo u raznim životnim okolnostima.
Ali kod svih nas je isti poticaj koji izlazi iznutra, iz naše duše i srca.
Tu se krije škola ljubavi.
To je škola u kojoj učimo kako se moliti i zavjetovati Majci Mariji?
Kako se moliti njenom Sinu Isusu Kristu?
Kako se u Duhu Svetom obogatiti snagom Stvoritelja naše duše.Da i to je čudo, da usred mnoštva svijeta koji nas okružuje i vrvi na sve strane, mi imamo svoj osobni susret s onima koje volimo i kojima se molimo.
I to je naša Providnost Božja. To je naš Zavjet.
Župnik M.