Hajdučiji u demokraciji uvijek nedostaje kisika

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu 2020. – a

Kršćanska braćo i sestre,
odmah na početku svoga pisma Solunjanima koji žive među poganima Pavao podsjeća da su vjera, nada i ljubav znak Božje nazočnosti, istinski navještaj Isusa Krista i djelotvorno očitovanje Duha (Misal)
               Postavlja se pitanje, kako živjeti svoje vrijeme?
               Je li moguće ostati po strani usred mnoštva događaja?
               Smije li kršćanin biti po strani?
               Smije li kršćanin sudjelovati u događajima ovoga svijeta i smije li ne sudjelovati u događajima ovoga svijeta.
               Moramo postaviti i pitanje odgovornosti za zajednicu?
Ako se kršćanin neće baviti zajednicom onda će se zajednica baviti kršćaninom.
Nije moguće ostati po strani.
Suvremeni život je bogat i raznolik, šaren i u sebi duboko oprečan.
Često čujemo razne izjave u kojima je na srcu opće dobro zajednice (društva) i svaki tvrdi da je njegova izjava ili program najbolji i najviše služi zajednici. .
               Svi se zalažu za blagostanje, ali mi praktično imamo veliko šarenilo.
               Svi se zaklinju u demokraciju, što praktično znači maksimalno sudjelovanje naroda u svemu što se njega i zajednice tiče.
Neću dublje ulaziti u ovo područje, jer to mi nije cilj, nego istaknuti kako se kršćani moraju truditi živjeti sadašnji trenutak u potpunosti.
             Moraju pažljivo gledati što sadašnji trenutak donosi, najavljuje i zahtijeva.
             Kršćanin mora živjeti današnji dan sjedinjen s jučerašnjim i sutrašnjim, paziti da nas prošlost ne zarobi, ne pokušavati nagađati kakva će biti budućnost, jer bismo mogli izgubiti sve što imamo.
             Možemo izgubiti i sadašnjost koju ne poznajemo dovoljno i tratimo, i budućnost nad kojom nemamo nikakve vlasti.
Vrijeme sjetve nije vrijeme žetve.

Opširnije:Hajdučiji u demokraciji uvijek nedostaje kisika

Kada se rodi prava ljubav, čovjek postaje kozmičko biće

Dvadeset osma nedjelja kroz godinu 2020- a

Kršćanska braćo i sestre!
Iskreno govoreći, svaki čovjek teži za srećom koja ne prolazi.
Vječnu težnju za srećom čovjek bi trebao postići u Božjem kraljevstvu.
Prema poruci biblijski čitanja dvadeset osme nedjelje kroz godinu, svi su pozvani i trebali bi postići sreću u Bogu.
A kako stvari stoje?
Neki odbijaju poziv, i to je njihova nesreća.
Prorok Izaija govori o Bogu, koji sprema gozbu koja će zauvijek utažiti čovjekovu glad za kruhom, nadom i srećom.
Iz 25, 6 -10: Prorok je već islikao lik Mesije koji treba doći, i te iste crte ljudske i božanske osobnosti valja prepoznati na Isusu kojeg nam predstavljaju Evanđelisti i apostoli. Izaija sve predstavlja u slici mesijanske gozbe koju priprema Gospodin nad vojskama.
Gozba nije svakidašnja.
             Gozba ima snagu otkloniti sve prepreke, sve zastore što zastiraše sve narode. Ona ima snagu otkloniti prekrivače koji sva plemena pokrivaše i uništiti smrt za svagda.
             Objava će biti na djelu po Mesiji, jer će se tada moći reći: „Gle ovo je Bog naš u njega se uzdasmo, on nas je spasio.“ Svaka gozba protiče u veselju, ali ova Mesijanska će teći uz klicanje i vječno veselje.

Mt 22, 1-14: A kad je došao Isus, on ne samo da govori o Kraljevstvu Božjem u prispodobi 'svadbene gozbe', on uspostavlja Kraljevstvo Božje.
Evo te divne slike.
Bog u slici kralja priprema svadbenu gozbu, koja je izraz mesijanske sreće, za svoga sina Isusa.
Kraljeve sluge: proroci i apostoli pozivaju uzvanike Židove, ali, mnogi, uz dolične i ne dolične isprike, nisu spremni odazvati se. 

Opširnije:Kada se rodi prava ljubav, čovjek postaje kozmičko biće

„Zapjevat ću svojemu dragome pjesmu…"

Dvadeset sedma nedjelja kroz godinu 2020-a
Kršćanska braćo i sestre!
U  biblijskim čitanjima od dvadeset i sedme nedjelje kroz godinu, nalazimo vrijednost oko koje Bog brine.
A to je Božji narod u slici vinograda.
Danas je taj vinograd Crkva… Božji narod.
Biblija neprestano i vidno ističe Božju skrb za svoje djelo.  
Mnogo je primjera gdje je Bog radostan, ali mnogo je primjera i gdje je razočaran nad svojim djelom.
Evo jednog divnog primjera kojega živopisno islikava prorok Izaija. (Iz 5,1-7)
„Zapjevat ću svojemu dragome pjesmu… koji je imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu…..“
Što se to dogodilo?
Izabrani narod odbacio Boga, udaljio se od Boga, isključio se iz spasenja i pada u ropstvo.
Loše stanje, a za što?
             Vinjaga je stanje samodostatnosti.
             Vinjaga je raskid Saveza i oporba Bogu i čovjeku 
             Vinjaga je stanje nevjernosti i pomanjkanje posluha.
             Vinjaga je stanje okrenutih leđa od Boga i čovjeka.
             Vinjaga je stanje izgubljenog spasenja, težak nedostatak vjere.
Ali Krist će doći spasiti grešni Božji narod, to je nada Izajina.
Krist dolazi, Krist je tu, kaže sv. Pavao danas. Poslušajte ga:

Opširnije:„Zapjevat ću svojemu dragome pjesmu…"

Čovjek se ne smije penjati na više po grijehu, tada je težak pad.

Dvadesetšesta nedjelja kroz godinu 2020. – a

Kršćanska braćo i sestre!Slušajući Riječ Božju iz čitanja koja čitamo na dvadeset i šestu nedjelju kroz godinu, možemo zaključiti:
kako je čovjek često ugrožen od samog sebe.
            Teško možemo biti sigurni u svoje sudove, a ipak često sudimo. 
            Ljudska pravičnost nije uvijek utemeljena na našem uzoru Isusu Kristu ili našoj savjesti. 
            Ono što čovjek misli, to određuje veoma često njegov način života.
Pavao danas u Poslnici Filipljanima poziva da se usredotočimo na ono što je istinito, pošteno, čisto, ljubazno i hvalevrijedno. 
Očito zadovoljan s vjernicima kršćanima u Filipima poručuje kako na to trebaju biti ponosni, ali s oprezom da se to ne odrazi na njihovu poniznost i jedinstvo, jer samo takvi mogu odgovoriti zahtjevu Evanđelja i želji Gospodina.
           A to će se i dogoditi ako budu imali onakav stav kakav je imao Isus Krist. Bog je Isusu dao najuzvišenije mjesto, jer se on svega odrekao na što je imao pravo, čak i svoga života.
           Upravo o tome govori tekst koji danas čujemo, a izrečen je kao 'Hvalospjev Kristu'. U njemu se sjajno svjedoči vjera Crkve u Kristovo božanstvo i njegovu predvremensku opstojnost.
           Prekrasno su vidljive i jasne bitne Kristove crte: božanska vječnost, poniženje i utjelovljenje, krajnje poniženje u smrti, nebesko proslavljenje, poklon svemira i novi naslov Gospodin.
           Potvrđuje se: Krist je Bog i čovjek, jedna osoba s različitim odsjecima postojanja. Od vječnosti je Bog, u vremenu je postao čovjekom.
Utjelovljenjem, a pogotovo smrću odrekao se vanjskog Božjeg sjaja i slave, ali ih je uskrsnućem i uzašašćem ponovo uzeo i kao čovjek. Pavao piše ovaj 'Hvalospjev o Kristu' kako bi potaknuo vjernike Filipljane da poprime crte odricanja, poslušnosti i nesebičnosti. Krist, iako nije dostižan ideal, on se može i mora nasljedovati.
             Ono što se s njime dogodilo nije osobni događaj, nego ima konačni i zajednički cilj, naći se s Njim i putovati njegovim PUTOM prema Ocu. Ove Kristove crte moraju se naći na kršćanima. Postao je ono što smo mi, ali nije prestao biti ono što je bio.

Opširnije:Čovjek se ne smije penjati na više po grijehu, tada je težak pad.