U duhovnoj obnovi, uvijek se čuju riječi utjehe i ohrabrenja

Kršćanska braćo i sestre!U duhovnoj obnovi, uvijek se čuju riječi utjehe i ohrabrenja (8.8.2018.)
         Čovjek, teško može riječima dočarati što je to zaista prava obnova, kako ona materijalna tako i ona duhovna.
         Teško može predstaviti sliku nekog prostora bez života, ako je u njemu bio kad je život vrvio.
Sjećam se dobro 1995 g.poslije Dejtona, kada sam određen od naše uprave da obiđem sve sakralne objekte u našoj nadbiskupiji i dokumentiram ratne štete. Bila je to misija s bijelim kacigama i trajala je punih šest mjeseci s prekidima za vikend.
Postojale su tri vrste prostora: Prostor bez ljudi i bez sakralnih objekata, prostor s ljudima i oštećenim sakralnim objektima i prostor gdje su ljudi i objekti ostali čitavi.
       Najviše utisaka imam i danas, od prostora bez ljudi i bez sakralnih objektata.
       Takav je bio i ovaj prostor u kojem danas živimo.
Sve je šikara, i putevi nisu što su nekad bili, ni naselja ne liče na ona koja su nekad bila, a sakralne objekte često sam tražio gdje su uopće bili.
Jednom riječju pustoš, a nitko ti ne može pomoći dok tražiš ono što je nekad postojalo.
I to se riječima ne može opisati. A samo je prošlo nepunih pet godina, otako je narod otišao s prostora.
Na ovaj, i ovakav uvod, potakle su me riječi i zapažanja proroka Jeremije koje danas čitamo.
(Jr 31, 1-7).
Prorok gleda ispaćenu gomilu ljudi, žena i djece određenih za odlazak bez povratka. Iz sabirnog logora u Rami, devet kilometra sjeverno od Jeruzalema, zarobljeni Židovi odlaze na put 1300 kilometara u tuđu domovinu.
         Izgnanstvo traje sveukupno oko 60 godina.

Opširnije:U duhovnoj obnovi, uvijek se čuju riječi utjehe i ohrabrenja

S Novim Zavjetom idu i novi ljudi

Osamnaesta nedjelja kroz godinu 2018-b

U prošloj nedjelji čuli smo prekrasnu zgodu iz  Ivanova Evanđelja kada Isus hrani mnoštvo svijeta s nekoliko mali kruhova.
U ovu osamnaestu nedjelju kroz godinu  slušamo zgodu iz Knjige izlaska kada Bog u pustinji hrani Hebreje na čudesan način. Bio je to kruh s neba, „mana“.
               Taj događaj bilježi i Psalmista u Psalmu (78) riječima: „Nahrani ih Gospodin kruhom nebeskim.“
Jedna i druga zgoda govore o Božanskoj ljubavi.
U današnjem odlomku iz Ivanova Evanđelja (Iv 6 24-35) Isus povezuje i jedan i drugi događaj dok govori:
 „Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.“
U razgovoru naroda s Isusom, kao na filmskoj vrpci teče: Objava, u kojoj se Isus predstvavlja u slici kruha života.
Nato je uslijedila molba slušatelja: „Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.“
I tek tada Isus objavljuje istinu o sebi:
„Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“
               Iz ovih Isusovih riječi možemo zaključiti kao i Ivan sljedeće: „Bog uslišava onoga tko vrši njegovu volju.“ (Iv 9,31)
             Izdvojimo li riječi Isusovih slušatelja: „daj nam“, primjetit ćemo lijepo povjerenje koje očekuju od Isusa i Oca Nebeskog. To je izraz i saveza: mi smo njegovi a on je naš, i za nas.

Opširnije:S Novim Zavjetom idu i novi ljudi

Isus, hrana za život kršćana

Sedamnaesta kroz godinu 2018- b

U povijesti Božjeg izabranog naroda, Bog je u mnogo navrata iskazivao posebno naglašenu brigu prema odabranom rodu.
         Vidljivi su mnogi primjeri još od Abrahama, kao što je vidljiv primjer Božje brige u vrijeme proroka Elizeja kada Bog po Proroku umnaža kruh i hrani obične ljude.
         Božju brigu treba gledati kao znak osobite ljubavi i Providnosti kojom Bog ukazuje na konačni cilj, a to je osoba Isusa Krista koja u prilikama kruha i vina tvori zajedništvo u jednom tijelu.
         Kršćansko jedinstvo po Otajstvu Euharistije je na djelu.
         Ono je stvarnost.
         Kršćani su ujedninjeni jednom vjerom, jednim životom i jednim ciljem.
         Kršćani služe istom Gospodinu. On je glava, a mi udovi jednoga tijela, kako to Pavao izlaže u Poslanici Efežanima (4,1-16).
Važno je, kaže Pavao, da nemamo istu osobnost niti iste darove. Stoga, stalno trebamo utvrđivati svoju povezanost ophođenjem u ljubavi, služeći se svojim različitim darovima za opće dobro.
Trebamo zajedno rasti do mjere koju je odredio Krist, dok ne postanemo slični njemu.

Opširnije:Isus, hrana za život kršćana

Zašto smo uvijek rastrgani i podijeljeni, kao ovce bez Pastira?

Šesnaesta nedjelja kroz godinu 2018 – b
Kršćanska braćo i sestre!
Rijetko neko Biblijsko čitanje počinje s prijetnjom kao današnje čitanje proroka Jeremije.
Poslušajmo: „Jao patirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – riječ je Gospodnja!“
               Zašto smo uvijek tako rastrgani i podijeljeni? Razlog očito postoji.
               Povijest pokazuje, kad god je grijeh prisutan razrušio se mir i zajedništvo.
               Očito postoje nesavjesni pastiri, koji  ne samo da loše vode narod, nego i napuštaju narod, kad je narodu najteže.
Njima upravo naviješta Bog da će on doći i sam se pobrinuti za ovce svoje.
Drama rastrganosti i podijeljenosti u ljudskoj povijesti nameće brigu Božju, kad kaže: „Jao  pastirima...“

Bog ne samo da želi  uspostaviti jedinstvo i mir, nego on tu želju i ostvaruje po svome Sinu.
On dariva ljudskom rodu Dobroga pastira:
„ koji će vladati kao kralj i biti mudar i činiti će pravo i pravicu na zemlji“ kako kaže prorok Jeremija.
Poslanje Kristovo dobro razumje Sveti Pavao pišući Efežanima:
„Braćo... Doista Krist je Mir naš, on koji od dvoga učini jedno; pregradu razdvojnicu i svako neprijateljstvo razori u svome tijelu i izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.“

Opširnije:Zašto smo uvijek rastrgani i podijeljeni, kao ovce bez Pastira?