A ti – za tebe nema uskrsnuća na život

Trideset druga nedjelja kroz godinu 2019.-c
Kršćanska braćo i sestre!
Godišnje naše putovanje kroz povijest spasenja ide kraju.
Posljednje tri nedjelje govore o posljednjim stvarima.
Ova trideset druga nedjelja u liturgijskoj godini poziva da produbimo našu vjeru u uskrsnuće mrtvih. To je jedna od temeljnih istina u našem Apostolskom vjerovanju.
Ali, mi ćemo pogledati kakav pristup ovoj temi imaju i ljudi Staroga Zavjeta. Jedan od najstarijih izvještaja o temi uskrsnuća upravo je u knjizi o Makabejcima koju na ovu nedjelju čitamo.
Evo tog izvještaja:
“Uhvatiše sedmoricu braće s njihovom majkom. “Kralj Antioh naredi bičevanje ako ne pogaze zakon svoje vjere."
                 Jedan od njih progovori u njihovo ime: “Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo vjeru svojih otaca!“
                 Drugi izdišući reče: “Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.“
                 Nakon njega mučili su i trećega. Kad su naredili da isplazi jezik i ispruži ruke, on junački reče: “Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.“
                   I četvrti dok je u mukama umirao reče: „Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život.“ (2 Mak 7)
Ova se vjera u uskrsnuće mrtvih, životno ukorjenjuje u biblijsku Objavu, još od početka povijesti spasenja.
Veličanstveno svjedočanstvo o sigurnosti Božje svemoći, jer ako smrt odvodi čovjeka na granicu života, ne odvodi ga onkraj Božje svemoći.

Opširnije:A ti – za tebe nema uskrsnuća na život

Sveti su uvijek svjetlo živima i njihov nas primjer mora poticati

Duhovna obnova za Župnu zajednicu: Zavjet i klanjanje 8.studenoga 2019.-c
Dragi vjernici!
Cijeli mjesec studeni posvećen je životu poslije ovoga zemaljskog života.
Započeli smo na tu temu razmišljati na dan Svih Svetih a završit ćemo s nedjeljom Krista Kralja.
Doživjeli smo veličanstven uvod, a doživjet ćemo i veličanstven kraj, slaveći Krista Kralja svega stvorenoga svijeta.
Budući su to ozbiljne biblijske poruke i ozbiljna vremena priliči nam početi s Pavlovom poslanicom Rimljanima.
Rim 15,14-21: Jučer smo istaknuli kako su kršćanstvo u Rim donijeli misionari iz Jeruzalema, danas se Pavao opravdava što je uputio jedno pismo zajednici koju nije sam osnovao.
         Ali Pavao je svjestan svoje misionarske službe i poslanja među poganske narode, te osjeća unutarnji poziv napisati i rimskim kršćanima poslanicu (pismo).
         On zna da su rimski kršćani dobro, ali im piše zato što mu je dana milost Božja da bude poslužitelj poganima. Kao što je židovski svećenik bio posvećen za službu Bogu u Hramu, tako je i Pavlovo propovijedanje evanđelja liturgijska služba po kojoj pogani postaju ugodna žrtva Bogu.      

         Apostolat je očito više nego običan kršćanski život, to je ustvari bogoslužje u kojem Krist po apostolu prikazuje ljude Bogu. Da bi izvršio tu službu, Pavao je prolazio od Jeruzalema do Ilirika (Balkan), sada se pak nada otići još zapadnije, preko Rima, čije kršćane je već dugo želio posjetiti, da propovijeda evanđelje tamo gdje Krist još nije bio naviješten, a ciljao je na Španjolsku.
         Tako je Pavao nakon dobrog postavljenog temelja, daljnji rad prepuštao svojim učenicima i suradnicima da nastave njegovo djelo. A on bi, išao dalje.

Ali uvijek znajte, da se doista pojavila milost Božja Spasiteljica svih ljudi.

Ona nas je odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući pojavak velikog Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.    

Opširnije:Sveti su uvijek svjetlo živima i njihov nas primjer mora poticati

Za sada su sve sile Zla pod kontrolom

Trideset prva nedjelja kroz godinu 2019.-c
Dragi vjernici!
Pravi vjernik otkriva Božju nazočnost i njegovu ljubav u svim čudesnim djelima njegova stvaranja. (Misal)
Evo što kaže Knjiga Mudrosti: „Sav je svijet pred tobom, kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju… Ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Da si što god mrzio, ne bi ga stvorio… Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine.“ (Mudr 11)
           Da je piscu ove knjige ova tema važna vidi se po naglašenosti pitanja: zašto Bog bezbožnike brže ne kažnjava?
Upravo Knjiga mudrosti želi pokazati da Bog bezbožnicima ne popušta iz slabosti, nego jer je svemoguć i sve je stvorio, pa i ljude koji su se odmetnuli od njega.
           Kao svemogući stvoritelj mogao se poslužiti bilo kojim sredstvom u želji da uništi bezbožnike, on se, da bi postigao svoje ciljeve, redovito služi snagom koja je već prisutna u stvorenjima, i ako u svakom trenu može pokazati svoju silnu moć.
             No, iznad svega, on blago postupa s bezbožnicima, jer i oni kao ljudi njegova su stvorenja. Svoje postojanje mogu zahvaliti Božjoj ljubavi koja ih još uvijek drži. Bog ne postupa blago zbog svoje slabosti, nego zbog svoje svemoći. On to uvijek može učiniti.
             Svaki čovjek ima pravo na ljubav Božju jer je njegovo stvorenje, ali Bog ne gubi iz vida njegovo obraćenje.
Pogledajmo malo sv. Pavla i njegove suradnike: (2 Sol 1, 1-5. 11-12) Silvana i Timoteja, u Drugoj poslanici Solunjana. Nakon što je Pavao utvrdio kakva su oni i čija Crkva, nastavlja krasnom željom upućenoj mladoj Crkvi, pa kaže: „Milost vam i mir od Boga, Oca, i Gospodina, Isusa Krista.“ 
                 Iz uvodnog dijela Poslanice vidi se poseban razlog zahvale Bogu za vjeru, ljubav i ustrajnost solunskih kršćana. Njihova postojanost u nevoljama kroz koje prolaze, u Pavlu ostavlja trag s pitanjem: gdje je snaga takve čvrste vjere i ljubavi?       

Opširnije:Za sada su sve sile Zla pod kontrolom

Isusa se traži na sve strane, gdje je smrti žalac tvoj?

Na Dušni dan, najbolje je slijediti Riječ Božju. Pa krenimo!

Job 19, 1.23-27: U svojoj gorčini Job gleda Boga kao nepravedna suca. Poput mnogih prije i poslije njega, Job želi da ga barem Bog sasluša, kad ga već prijatelji ne razumiju. Kad je progovorio i treći Jobov prijatelj Sofarov, Job je osjetio žučljivost u njegovim riječima. Kako i ne bi, kad Sofarov govori da se Job ne može smatrati nevinim, Bog s njim čak blago postupa. Job mora okajati svoje grijehe, tada će mu Bog pomoći. Zaista, na takve riječi svaki bi čovjek bio žučljiv, a kamo li ne Job. Prijatelji mu nisu u stanju odgovoriti na njegova pitanja. Jobu je jedino ostalo Bogu se izjadati i pred njega iznijeti svoj slučaj. Iako se Bogu ne postavljaju pitanja, Job ipak kaže: „Što sam ja to skrivio? Sakri me u crnu zemlju dok sve ovo ne prođe.“ Job je poprilično opet u očaju. Prijatelji ga ne razumiju i misle da je na njemu krivica, stoga mora i otpatiti. Elifaz, privi prijatelj, čak misli da Job svojim riječima izriče hulu na Boga. On potvrđuje njegovu krivnju i Job nema pravo tvrditi da zli prolaze bez kazne. Ovakve riječi od prijatelja, jadna su utjeha za Joba. Lako je govoriti, ali Job pati. Bog ga je već dobro iscrpio patnjama i okrutnošću njegovih bližnjih. On je u teškoj i nepodnošljivoj agoniji, tijelo izmučeno, a um iscrpljen mislima kako mu je Bog sve to mogao učiniti. Ni sada ne može vjerovati da je Bog nepravedan i mora postojati netko tko će ga zagovarati na nebu. Ako se njegov slučaj ne raščisti prije smrti, kakve još ima nade? Ovim i sličnim riječima Job se po ne znam koji put obraća Bogu. Ponovo se javlja njegov prijatelj Bildad i sikće bijesnim riječima na Joba. Tko je on da odbacuje naše savjete. Njega treba zadesiti sudbina zlikovaca. Jobovi prijatelji ovakvim riječima postaju mučitelji Joba. Lažno ga optužuju, a ne nude odgovor na njegova očajna pitanja. Job se zatvara u sebe, potpuno osamljen. Ismijavaju ga oni koje najviše ljubi. Prave sućuti ni otkud. Unatoč svemu, iz Joba, i u najmračnijim trenucima izbija vjera i nada. On je uvjeren da će istina doći na javu. Jednoga dana sam će Bog preuzeti njegov slučaj i riješiti ga i on će sam to doživjeti. Tada će oni koji su ga ozloglašavali, odgovarati pred Bogom.

1Kor 15, 51-57: Pavao naglašava kako postoji čvrsta veza između Krista i kršćana jer su oni trajno u Kristu. Tu vezu upravo učvršćuju uskrsnuće Gospodinovo i krštenje po kojem smo trajno ucijepljeni u život, smrt i

Opširnije:Isusa se traži na sve strane, gdje je smrti žalac tvoj?