Iza svake priče mora stojati odgovorni život

Uoči Svih Svetih - Bogoslužje za poginule branitelje iz Balegovca

Kršćanska braćo i sestre, draga rodbino i dragi prijatelji pokojnih poginulih branitelja Novog Sela Balegovac, rado sudjelujem u Bogoslužju kojeg ste sami odlučili slaviti u svete dane kada Crkva diljem svijeta prinosi Bogoslužje za svoje mile drage pokojne.
          
Uvijek kad vidim spomen obilježje braniteljima u ovim prostorima iz nedavnog rata, pred očima se javlja slika osnivačkog skupa Hrvatske demokratske zajednice kao Demokršćanske stranke koji se održao za općinu Odžak upravo u Balegovcu na Uriji ili igralištu.
          
Nažalost od utemeljitelja stranke još su samo dvojica među živima. I od te dvojice jedan čuva fotografiju s kojom dokazuje i moje sudjelovanje na osnivačkom skupu, iako sam devedesetih godina bio daleko od rodnog kraja, ipak, došao sam rado podržati vaša nastojanja.
           No, nije mi cilj o tome pričati, nego uvesti poginule branitelje u tu priču. Pretpostavljam, iako su mnogi od njih bili jako mladi, da su znali za koje ideale odlaze u branitelje.
           Ponajprije željeli su promjene.
          
A one su u naslovu Demokratske zajednice, „demokratske“, što znači da narod puno više odlučuje o svojoj sadašnjosti i budućnosti, u kojoj bi trebalo biti puno više istine, pravde, puno više ljudskih sloboda zasnovanih na kršćanskim načelima.
Možda su ta mlada bića zamišljala i još možda toga više, ali život je njihov zastao odmah na početku prije bilo kakvih promjena.
               Kako je život najveće dobro i najveći dar kojega ljudsko biće ima, kada ga prinosi kao dar za neke više ciljeve, onda to treba i cijeniti, zato njihove živote i častimo najvećim darom u povijesti čovječanstva ovom Kristovom žrtvom.
Sada se želim obratiti živućim braniteljima,

koji nisu samo oni koji imaju braniteljsku mirovinu, i branitelj zbog izbora za politički položaj, nego, to su svi oni koji su branitelji načela Demokršćanske stranke HDZ. Koliko smo mi živi svjesni svoje odgovornosti da taj braniteljski status ne smije nikada stati, to zavisi od svakog kršćanskog branitelja. Jer ništa nije gotovo dok nije gotovo, još uvijek smo u tranziciji i branimo ono što stvaramo. A koliko stvaramo i koliko branimo, e to, svatko pred ovim poginulim i pred Bogom neka kaže, a javnost veoma dobro zna i sudi još za života svima. No to je naše vrijeme i naša situacija.
Pogledajmo malo kakvo je Pavlovo vrijeme i što on poručuje u Poslanici Filipljanima koju smo danas čitali. Filipi su grad u provinciji Makedoniji na glavnoj cesti „Via Egnatia“ između Istoka i Zapada, nastanjen uglavnom rimskim ratnim veteranima za čuvanje mira u istočnim dijelovima Rimskog carstva.
Fil 1, 18-26: Pavao je Poslanicu Filipljanima napisao pred smrt iz zatočeništva u Rimu 61-63 g. p.K. (Dj 28,16.30-31). Nakon uvodnog dijela i pozdrava kao „Sluga Krista Isusa“ piše svim kršćanima od Boga izabranim da mu služe.
                 Odmah je Pavao nastavio s molitvom koja je prožeta ljubavlju, radošću i zahvaljivanjem. Njome Pavao ostavlja želju za što bogatijom i sve dubljom duhovnom spoznajom koja oblikuje život prema Božjoj volji. Govoreći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u vjernicima Filipljanima, potiče još jaču vjeru, jer su uvidjeli kako Pavao junački trpi za Krista.
               I mnogi su se zanimali tko je taj Krist za koga je Pavao spreman podnositi tolike patnje. Filipljani su se pobojali da će Pavlov zatvor i smrt usporiti širenje Radosne vijesti.
               Međutim, to se nije dogodilo, nego je to bio snažan poticaj da svi članovi te prve osnovane Crkve u Europi daju svoj životni doprinos širenja Radosne vijesti.
             Iz Pavlovih poruka se vidi da je njemu najvažnija Kristova pobjeda i slava. Ako Pavao živi, živi Krist u njemu, ako umire, ne gubi, nego dobiva jer se zauvijek sjedinjuje s Kristom. To što živi još u tijelu znači da mora raditi za Krista.
            
Tako je izrasla snažna osnova da za vjeru treba trpjeti onako kako su vidjeli da Pavao trpi. To što je Pavao još na životu, znači da ga Krist još treba.
Braćo i sestre zaključimo:
da je Krist pričao ne znam kako lijepo, da je Pavao pričao ne znam kako učeno, a da svoj život nisu položili kao najveće svjedočanstvo tih riječi ne bi se mi danas njih sjećali. Da su i ovi branitelji umjesto onih na tribini devedesetih pričali ne znam kako pametno, ne bih se vi njih sjećali. Ali oni su svoje uvjerenje potvrdili životom.
Ostaje pitanje kakav je moj i Tvoj braniteljski status u demokršćanskim načelima, na koje sami dajemo odgovor riječju i djelom, ili samo riječju, ili možda ni riječju, ni djelom, takvih se onda nećemo sjećati.