Čovjek se ne smije penjati na više po grijehu, tada je težak pad.

Dvadesetšesta nedjelja kroz godinu 2020. – a

Kršćanska braćo i sestre!Slušajući Riječ Božju iz čitanja koja čitamo na dvadeset i šestu nedjelju kroz godinu, možemo zaključiti:
kako je čovjek često ugrožen od samog sebe.
            Teško možemo biti sigurni u svoje sudove, a ipak često sudimo. 
            Ljudska pravičnost nije uvijek utemeljena na našem uzoru Isusu Kristu ili našoj savjesti. 
            Ono što čovjek misli, to određuje veoma često njegov način života.
Pavao danas u Poslnici Filipljanima poziva da se usredotočimo na ono što je istinito, pošteno, čisto, ljubazno i hvalevrijedno. 
Očito zadovoljan s vjernicima kršćanima u Filipima poručuje kako na to trebaju biti ponosni, ali s oprezom da se to ne odrazi na njihovu poniznost i jedinstvo, jer samo takvi mogu odgovoriti zahtjevu Evanđelja i želji Gospodina.
           A to će se i dogoditi ako budu imali onakav stav kakav je imao Isus Krist. Bog je Isusu dao najuzvišenije mjesto, jer se on svega odrekao na što je imao pravo, čak i svoga života.
           Upravo o tome govori tekst koji danas čujemo, a izrečen je kao 'Hvalospjev Kristu'. U njemu se sjajno svjedoči vjera Crkve u Kristovo božanstvo i njegovu predvremensku opstojnost.
           Prekrasno su vidljive i jasne bitne Kristove crte: božanska vječnost, poniženje i utjelovljenje, krajnje poniženje u smrti, nebesko proslavljenje, poklon svemira i novi naslov Gospodin.
           Potvrđuje se: Krist je Bog i čovjek, jedna osoba s različitim odsjecima postojanja. Od vječnosti je Bog, u vremenu je postao čovjekom.
Utjelovljenjem, a pogotovo smrću odrekao se vanjskog Božjeg sjaja i slave, ali ih je uskrsnućem i uzašašćem ponovo uzeo i kao čovjek. Pavao piše ovaj 'Hvalospjev o Kristu' kako bi potaknuo vjernike Filipljane da poprime crte odricanja, poslušnosti i nesebičnosti. Krist, iako nije dostižan ideal, on se može i mora nasljedovati.
             Ono što se s njime dogodilo nije osobni događaj, nego ima konačni i zajednički cilj, naći se s Njim i putovati njegovim PUTOM prema Ocu. Ove Kristove crte moraju se naći na kršćanima. Postao je ono što smo mi, ali nije prestao biti ono što je bio.

Istine koje Pavao navodi izvrstan su sadržaj kojim valja ispuniti naš um.
Istina savjesti koja govori u čovjeku je Božji glas.
Zanimljiv je fenomen savjesti i čovjekove slobode.
Savjest je nutarnji glas u čovjeku, ali ne njegov vlastiti glas.

               Savjest se ne da potkupiti, podmititi.
               Čovjek se ne može nagoditi ili dogovoriti sa svojom savješću.
To je nešto u njemu što nije on, to je nešto što čovjek sam sebi ne daje i to je zakon koji ga neumoljivo poziva da mu se pokori.
               Taj se nutarnji glas ne da zataškati.
               Čovjek može umiriti ili uvjeriti ljude oko sebe, ali svoju savjest nikada ne može uvjeriti ili pridobiti za svoja uvjerenja ili želje.
Ona uporno govori i ponavlja svoj temeljni zakon: dobro treba činiti, a zlo odbaciti.
Odakle taj zakon u nama?
Odakle taj glas u nama koji nas trajno potiče da činimo dobro i izbjegavamo zlo?
Zar savjest nije najskrovitiji prostor u kojem se susreću čovjek i Bog.?

Savjest je uvijek neposredni sud o moralnosti našeg djela kojeg želimo učiniti.
               Stoga ona biva i mjerilo naših čina.
               Svaki čin koji nije učinjen u skladu sa savješću – nije dobar. 
               Po njoj ćemo odgovarati za svoja djela pred Bogom.
Čuj dome Izraelov:
„Nisu li vaši putovi nepravedni?“  (Ez 18)
Nije li čovjek zloupotrijebio svoju slobodu i učinio što nije smio.
Nije li čovjek zloupotrebom slobode, kršio savjest, a time ugrozio  sebe.
Čujmo oca i dva sina u današnjem Evanđelju, gdje otac kaže:
„Sinko hajde danas na posao u vinograd. On odgovori: Neću! No poslije se predomisli i ode.“
„Priđe i drugome sinu pa reče isto tako. A on odgovori: Evo me, gospodaru! I ne ode.“
Obojica su se imali priliku opredijeliti za dobro.
Ali jedan to nije učinio.
Valja ustvrditi, da Bog nije čovjeku dao slobodu za zlo, već da se upravo po njoj opredjeljuje za dobro, plemenito i lijepo.
I to tek ima svoju vrijednost.
Zato Pavao potiče kršćane:
„ Ispunite me radošću…, … i neka u vama  bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu…“
            Potaknuti Riječju Božjom uvijek treba ispitivati svoje stavove i svoja djela
Čovjek se ne smije penjati na više po grijehu. Težak je tada pad.
Sveti Pavao, a i ostala današnja čitanja upozoravaju da uspon na više mogu ostvariti samo ljudi krjeposna života.

Župnik