Putovi svijeta sve su više galerije prašine i truleži
- Detalji
- Napisao/la Župnik Matija
Dvadesetčetvrta nedjelja kroz godinu 2020-a
Kršćanska braćo,
u ovoj crkvenoj godini slušamo zadnji put riječi Sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima.
Veličanstvene su!
Poslušajte ih:
„Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Dosita, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.“ (Rim, 14, 7-9)
Za jednog energičnog apostola, kao što je Pavao, nema nikada predaha i spavanja, nego uvijek budnost i spremnost za Kristovo djelo.
Nije ni čudo što je takav, uvijek spreman i umrijeti za Krista koji je u njemu i on u Kristu, kad je prošao mnoge nedaće u mnogim mjestima i mnogim narodima.
Nije čudo što ga je Marko evanđelista ostavio da ide dalje sam, jer nije mogao izdržati taj orijaški karakter koji se do smrti bori za Krista, a time i za čovjeka.
Jedan čovjek, a tako velika djela.
Mijenja se svjetska pozornica, dokida poganstvo, ukida ropstvo, skida se kraljevsko gospodstvo, uspostavlja se Božje Kraljevstvo u kojem nastaje novi Božji narod utemeljen na novom zakonu Ljubavi. Pavao gleda na Crkvu pogana, tj. onu koja nije nastala iz Židovstva nego je slijednica obećanja koja su dana Židovstvu, kao Crkvu koja nije utemeljena na mrtvom slovu Mojsijevog zakona nego na vjeri u Isusa Krista.
Kršćani s Kristom čine jednu osobu, i svaka osuda jednog člana, osobito slabog i prezrenog je osuda Krista. Iako su prvi misionari Rima bili iz Jeruzalema, ali sada kada su većina postali obraćenici s poganstva, ne smiju se prezirati Židovi koji su manjina. Živimo li dakle ili umireno – Gospodinovi smo. Ovo je na finiji način izrečeno što je u poslanici Galaćanima izjavljeno: „Nema više Židov-Grk! Nema više rob-slobodnjak!“ Kršćanska civilizacija ljubavi zaživljava.
Ove riječi govore, kako u Crkvi možemo razlikovati način kako ljudi žive i umiru.
Neki vjernici zaborave, namjerno ili ne namjerno uvjerenje da je naš život, a i naša smrt usmjerena na Krista.
U današnjem Evanđelju, čujemo još jednu prispodobu u nizu mnogih o Kraljevstvu nebeskom – Crkvi, kao duhovnoj zajednici koju Krist utvrđuje.
A kakva će ona biti i kakav će njezin poglavar biti, to današnja prispodoba govori. Kralj, u kraljevstvu odluči srediti račune koji nisu uvijek jednostavni za riješiti. Doveli su mu jednoga koji dugovaše deset tisuća talenata. To je nezamislivo velika svota. To je sto milijuna denara, a denar je jedna dnevnica.
Kako dužnik nema odakle vratiti, dužnik pada na koljena i moli: „Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vrati.“ Gospodar mu se smilova.
A kad on izađe van naiđe na jednog svoga prijatelja koji mu dugovaše sto denara-sto dnevnica. Uhvati ga i stane daviti: 'Vrati što si dužan'! Prijatelj ga stane preklinjati: „Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti“. Ali on ne htjede, nego svoga prijatelja strpa u zatvor. Zbog ovakvog opakog postupka, Gospodaru ostaje samo jedno rješenje, kazniti svoga opakog i nepoštenog slugu.
Očito je zakon svijeta drugačiji. On je više zakon mržnje i odbijanja opraštanja.
A Križ Kristov je otkupljenje, milosrđe i praštanje.
Nažalost, putovi svijeta sve su više galerije prašine i truleži.
Zlo se širi, to je jedna rana.
Zlo je loš gospodar.
Dok glas Božji koji odjekuje u čitavom svemiru, on i poziva da se sjetimo da je Bog u nama i mi u Bogu i Duh Sveti koji sve sjedinjuje, da znamo opraštati i zaboravljati.
Glas nam stalno govori:
Nad svime je Bog, u svemu je Bog, Bezgraničan je Bog i Bog je sve!
Zato Krist govori da na svu tu spoznaju dodamo: LJUBAV.
To je snaga protiv zla.
To je pobjeda nad zlom.
Treba li nam to ponavljati?
Treba!
Jer, zavist, sebičnost, ljubomora, oholost, neprestano dijele svijet.
Odatle izvire nezahvalnost i mržnja, pa i prema Bogu.
Duše Sveti pročisti nas, pročisti ovu planetu Zemlju.
Rastavi pljevu od pšenice, iako znamo da je tvoj plan bezgranično velik i on zapanjuje.
Nas taru protivnosti, dosade i nezadovoljstva. Često smo nestrpljivi i izgubljeni, jer ne slušamo glas Stvoritelja.
A koliko smo se puta njegovom rukom izvukli iz smrtne opasnosti?
Čuli smo danas mudrog Siraha:
„ Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi…. Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe?“
Čovjek se može skrivati, obarati glavu, zatvarati oči, ignorirati Boga, izbjegavati Boga, ali Bog je tu pred nama i očituje se u svemu što postoji.
Zato Gospodine, pronikni nam duh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći (Misal).
Župnik