Veliko je iskustvo ljudske slabosti
- Detalji
- Napisao/la Župnik Matija
Dvadeset druga nedjelja kroz godinu 2020-a
Kršćanska braćo i sestre!
Prošle nedjelje slušali smo ispovijest sv. Petra, Isusu: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Takvom Petru, Krist govori: „Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.“ Taj isti Petar na Duhove krsti u prijepodnevni satima oko 3.000 tisuće ljudi, a u večernjim još 2.000 tisuće ljudi.
Red nam je u ovu nedjelju pitati: Što je krštenje i tko su krštenici? Kakvi su bili Petrovi krštenici?
Iz apostolskih riječi doznajemo za neka pitanja i odgovore. Pogledajmo!
Znate li da ste po krštenju uvučeni u smrt i uskrsnuće Gospodinovo? (Rim 6, 1-14)
Znate li da je krštenjem Krist uništio u kršteniku grijeh?
Znate li da tu milost posvetnu krštenik nosi u krhkoj posudi kao blago? (2 Kor 4,7)
Znate li da je krštenik pozvan da se trajno odupire zlu koje djeluje u svijetu i u njemu?
Znate li da je krštenikova nevjera grijeh?
A kakva je slika današnjeg krštenika, koji govori da vjeruje u Krista, a vrlo često, djela pokazuju da su ne spojiva s vjerom jednog krštenika.
Veliko je ovdje iskustvo ljudske slabosti.
Evo jednog iskustva sv. Pavla:
“Doista, znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim….“ ( Rim 7)
Još teže je iskustvo proroka Jeremije:
„Ti me, Gospode, zavede, dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmjeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati: Nasilje! Propast! Doista, riječ mi Gospodnja postade ruglo i podsmjeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime.“ ( Jr 20,7-9)
Iz ovih primjera možemo ustvrditi:
Teško je čovjeku prosuditi koliko on djeluje iz ljudske slabosti, a koliko iz zle volje.
To može prosuditi samo Bog.
Zato Sveti Pavao veoma dobro savjetuje u poslanici Rimljanima svoju kršćansku braću:
“Ne suobličujte te se ovome svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“
Svaki grijeh čovjeka zarobljava i rasčovječuje.
Krštenik grijehom izlazi iz očeva doma pod vidom želje za slobodom, a na kraju postaje rob grijeha.
Grijeh uvijek zarobljava čovjeka.
Grijeh je uvijek odluka za tamu.
Nisu ni apostoli pošteđeni napasti.
I među njima dugo vremena živi ovozemaljski, politički mesijanizam. Učenici međusobno raspravljaju tko će biti prvi u Isusovom kraljevstvu. Tko će mu sjediti s lijeva a tko s desna? Tko je među njima najveći?
Znači, bit njegova poslanja još uvijek im je daleko. Kad Isus bude spomenuo svoju muku i sve ono što ga čeka, prema čemu ide, Petar će ga povući u stranu (vidjevši u mašti kako se sve njegove iluzije o političkom kraljevstvu i svojoj ulozi u njemu, ruše) i ogorčeno će reći: 'Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi.'
Isus će na to odlučno i strogo reagirati: 'Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.' (Mt 16, 22-23).
Sveti Petar pišući svojim krštenicima poručuje „Bog vas je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo.“ (1 Pt 2,9)
Isus je krasno očitovao da Bog ljubi grešnika, da ga traži i zove natrag.
Grešnik je posebni predmet Božje dobrote i ljubavi. Ali ne i grijeh.
Svaki čovjek ima svoju vlastitu povijest s Bogom.
Evanđelja nam svjedoče da je Isus stalno pobuđivao čin vjere kod svojih sugovornika.
Neki ga čovjek moli:
Ozdravi mi sina ako možeš.
Isus mu odgovara da je sve moguće onomu koji vjeruje.
Vjera je čin kojim u povjerenju prianjamo uz osobu Isusa Krista, i uz sadržaj njegove objave, objave po apostolima i Crkvi.
Vjera je stoga osobni stav koji se živi u Crkvi sa svim kršćanima.
Milošću krštenja „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ pozvani smo da imamo udjela u životu Presvetoga Trojstva, ovdje u tami vjere, a poslije smrti u vječnom svjetlu. (KKC 265)
Župnik