Kako su apostoli dobili snagu, a Crkva dušu?

Peta uskrsna nedjelja 2020-a

Iz nedjelje u nedjelju Djela apostolska nam svjedoče:
Crkva se rađa iz pouskrsne zajednice Isusovih učenika – snagom Duha.
Tog Duha Isus je obećao svojoj zajednici na posljednjoj večeri.
Te riječi zapisao je Ivan u svojem evanđelju:
„ Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete, jer kod vas ostaje i u vama je….“ (Iv 14 poglavljue)
Jasna je ovdje Isusova izjava; zajednica će primiti Duha Svetoga.
I to je buduća snaga Isusovih učenika.
U evanđelju kojega čitamo u petoj vazmenoj nedjelji čujemo sljedeće Isusove riječi: “Ja sam Put i Istina i Život!  (Iv 14 pog.)
Ako je Isus u slici Dobrog Pastira predstavio sebe kao „Vrata“ kroz koja treba proći, sada govori da je i Put i Istina i Život kojim treba ići. I  to se tako i dogodilo.
                
Pouskrsna Zajednica primivši Duha Svetoga hrabro izlazi pred sabrano mnoštvo.
                
I Crkva se rađa.
                
Duh djeluje, apostoli svjedoče.
                
Duh otvara srce slušatelja i u vjeri prepoznaju Isusa, krste se, ulaze u Crkvu, stvara se novi Narod Božji.
Vidno je što čini Crkvu Crkvom, a to je Duh Sveti. Bez Duha Svetoga to bi bila samo skupina Isusovih prijatelja.

Upravo po Duhu Svetom Uskrsnuli je prisutan u svojoj zajednici.
Ako napravimo usporedbu da istaknemo koja je to  snaga Duha u Crkvi, rekli  bi:  ono što je zrak za disanje živih bića ili voda za ribe, Duh Sveti je Duša Crkve.
                
On nju osposobljava za djelovanje.
                
On snažno diže navjestitelje Riječi Božje.
                
On  po rukama apostola čini čudesa.
                
On okreće crkvu prema poganima i navješćuje vjeru u Uskrsloga.
                
Duh sveti je u Crkvi, ali i iznad Crkve daleko šire i djeluje kako hoće i gdje hoće.
                
On je slobodan u svojem djelovanju.

Zato ga Crkva mora stalno zazivati: „O doći stvorče, Duše Svet….“,  „Dođi Duše presveti …“
Zato Crkva snagom Duha, kojeg je  Isus poslao, neprestano navješćuje njegova čudesna djela.
Petar u svojoj prvoj poslanici kaže: „Vama koji vjerujete – to je čast. A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni o nj spotiču, neposlušni Riječi, zašto su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da navješćujete silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“  ( 1 Pt 2 pog.)
I što je život Pouskrsle zajednice više odmicao to se više rađao karizmatični Duh u Crkvi.
Tako Djela apostolska u šestom poglavlju, kojeg na petu vazmenu nedjelju čitamo, govore o posebnom daru Duha mudrosti koji je potreban za novu službu „đakonata“.
Evo tog teksta:

„Pronađimo braćo između sebe sedam muževa, na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.“
Gore smo spomenuli da se rađa karizmatični Duh u Crkvi.
Što je to karizmatični Duh?
Karizma je riječ grčkoga porijekla, a označava DAR.
Sve više vidimo kako Duh Sveti obdaruje Crkvu svakovrsnim darovima i milostima.
II Vatikanski sabor u Lumen gentium - Božji narod  (12) snažno potvrđuje karizme u Božjem narodu.
Više je nego očito da karizmatična struktura Crkve spada na srce njenog bića.
On crkvi stalno dolazi sa svojim darovima i to je čini snažno dinamičnom. Ona tom snagom živi, raste i doseže svoju puninu.
Evo te potvrde u Prvoj  Pavlovoj poslanici Korinćanima:
„Glede dara Duha, ne bih, braćo, htio da budete u neznanju…. Zato Vam obzanjujem: … različiti su dari, a isti Duh; različite službe, a isti Gospodin; i različita su djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima. (1 Kor 12 pog.)
                
Svakako ispovijedanje vjere u Isusu koji je Krist i Gospodin, uvijek je prvi kriterij za razlikovanje pravih darova Duha od onih koji to nisu.
                
Drugi kriteriji  prave karizme je obilježje služenja. Jer, karizma nije sama sebi svrhom niti je to privilegij pojedinca, nego se prvenstveno daje na izgradnju Crkve.

Pavao to prekrasno potvrđuje: “..svakom se daje očitovanje Duha na korist zajednice…“
Treba dakle istaći da su karizme svakodnevna pojava u životu Crkve.
A najveća karizma, ističe Pavao, kao dar Duha je „ljubav“.
                
To je karizma za kojom treba čeznuti, jer bez nje svaka  druga karizma prazna. (himan ljubavi)
                
Ljubav je veća i od dara vjere i od dara nade koje u sebi nosimo.
                
Sve su karizme vremeniti darovi, a ljubav je jedina vječna ona je besmrtna i neće prestati nikada. (1 Kor pog.13)
I zaključimo ovo razmišljanje o karizmama istinom, da su one mnogostruke kojima Duh iz svoga božanskog bogatstva obdaruje zajednicu za njenu izgradnju i rast.

Zajednica mora crpiti snagu iz tog neprestanog božanskog bogatstva bilo da je dano Zajednici ili pojedincu u toj zajednici.

                                               Župnik