Kako si moj narode, je li Gospodin među nama ili nije?

Treća nedjelja korizme 2020-a

Koliko li nemira hrli prema ljudskom biću?
               Pritisnut odasvud, zdvaja i sumnja u sve i svakoga.
               Dramatično svakoga dana sluša riječi, sluša vijesti, koje nisu ohrabrenje.
               Prisiljen je živjeti bez povjerenja, u svijet i one koji upravljaju svijetom, i teško je ljudskom biću.
A kako i ne bi, ako jaka i moćna nacija kaže: Pa što ako se zarazi 60-70% stanovništva? To i nije loš put ako će oni biti prirodno cijepljeni i biti sposobni za sljedeću zimsku sezonu.
             Ali čija su djeca u državnim školama koje ne zatvaraju, i tko su ti radnici koji drže ekonomsku moć zemlje a prepušteni su prirodnoj selekciji?
Jaka nacija može tako razmišljati, jer prirodnom selekcijom popunjava samo novim brojem iz prve bojne linije stradalih. A što je s malih naroda? Što je s onih koji su u prvim bojnim linijama velike nacije.
               Oni su na prirodnoj vakcini, na prirodnoj selekciji. E, moj narode!
Dok moj mali narod krvari na braniku svoje zemlje, da obrani barem ono malo „ostatka“, mora gledati cijenu krvi koju daje za veliku naciju, koja ga pripušta prirodnoj selekciji.
                 Sve što čujem, sve što gledam, sve što osjećam, kao da sam okružen mentalnim bogaljima i ljudima koji niti vole, niti su voljeni.
Pitam sebe: Hoćeš li istupiti pred narod? Pitam i Vas: Kako ste?
               Kako se osjećate?
               Jeste li žedni i gladni  prave istine, pravog povjerenja, pravih ljudi, pravog duha?
               Vidite li vi to, ili strpljeno u strepnji iščekujete novi dan, a starom danu što prije želite reći: Zbogom!
Ako ste uznemireni, što vam je životno obzorje radosti, istine, ljubavi suženo, nemojte očajavati. Božja riječ nudi ohrabrenje. Ali, prije nego što čujemo, postavimo sebi pitanje:
„Je li Gospodin među nama ili nije?“
               Ako nas iskušenja lome, zar Božja ljubav nije na djelu?
               Zar ona nije razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. (Sv.Pavao)
               A tko bi nam mogao utažiti žeđ i ukazati gdje je istina i prava ljubav?
               Zar smo kadri sumnjati u Božju istinu i ljubav, a Krist je tu među nama.

Evo vam krasnog primjera iz Evanđelja: Na Jakovljevom studencu Samarijanka, poganka kaže Isusu:“Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.
A Isus će njoj: „Vjeruj mi ženo, dolazi čas kad se neće klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznajete, a mi se klanjamo onome što poznamo, jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sad je! – kad će se istinski klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjaoce traži Otac. Bog je duh, i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da mu se klanjaju.“ ( Iv  4, 19-24)
Kakva li ohrabrenja za čovjeka!
               Uznemirenom čovjeku ima lijeka!
               Pravi Duh i Istina postoje!
Isus upravo traži  Čovjeka, poput  Diogena na Atenskom trgu. Ne makar kakvog, nego čovjeka koji će se klanjati samo pravom Duhu i pravoj Istini.
               Takve, klanjaoce traži Isus.
Bog želi čovjeka, želi  njegovo srce i njegov duh. Zar Isus ne kaže: “Ljubi Gospodina svoga svim srce svojim, svim umom svojim i svom dušom svojom.“
                 Ima li Gospodine takvih?
                Ima, bilo ih je, i bit će ih!
A oni su: Oni Krštenici, čiji je život liturgija u duhu i istini. Jer, otkad je Isus svojim vjernim i poslušnim životom počastio svoga Oca, više nema druge liturgije, osim bogoštovlja života, koji je u poslušnosti vršenja volje očeve.
To su oni koji svaku uznemirenost i očaj potiskuju trajnim klanjanjem pravom duhu i istini.
Stoga molitva Krštenika nije pitanje trenutka, ili samo nedjelje, nego trajni stav i raspoloženje. Krštenik je sin Božji, i on u ovom svijetu vrši djelo Očevo, i trajno je upućen na Oca. Kraljevstvo Božje o kojem Isus govori je zaista novi Božji svijet.
Graditelji Kraljevstva Božjega svakodnevno su u razgovoru s Ocem u raznim životnim situacijama: problemima, raspoloženjima, radostima, žalostima, jer to je njihova  zadaća.

               Ipak treba biti jasno, bez takve trajne i svakodnevne  veze s Ocem, krštenik ne može živjeti svoje krštenje niti ispuniti svoju zadaću.
               Stoga, u toj vezi s Ocem, moguće je trajno pozitivno ozračje života.
Gospodine, ti mi daješ piti iz svoga živoga vrela, vrela života. Evo me tu sam: Daj mi piti! Ima li još takvih?

 

                                   Župnik