Obitelj u ozračju Mudrosti, Ljubavi i Providnosti

Nedjelja SVETE OBITELJI -a

Kršćanska braćo i sestre,
ova nedjelja sv. Obitelji spaja Božansku mudrost kao okosnicu u odgoju djece u starozavjetnoj obitelji s kršćanskom obitelji u kojoj je temelj odnosa ljubav, te s Božjom providnošću kojom Bog pomaže svakoj obitelji.
Evo što kaže Riječ Božja na današnju nedjelju.
Sir 3,2-6. 12-14: Pisca Siraha, možemo zamisliti kao oca koji na svoje sinove prenosi one vrednote koje su uvijek podržavale Izabrani Božji narod, te značile mudrost koje se on ne može odreći.
               Tako Ben Sirah potiče mlade na poniznost, susretljivost prema siromasima, darežljivost. Osuđuje oholost, grijehe jezika, preljub, gramzljivost i lijenost.
               Pisac se stalno bavi savjetima o obiteljskom odgoju koji je prožet moralnom poukom, nadahnućem religijom, i služenjem Bogu.
Odmah na početku Knjige, iznosi: Bog je mudrost izlio na nebesku visinu, zemaljsku širinu i dubinu „bezdana“, koja je tolika da je nitko ne može istražiti. Bog „ju je izlio na sva svoja djela“, na sva živa bića i na svoje prijatelje.
Ta čudesna mudrost postoji u dubini našeg bića i također je s Bogom i „vječna je“. U dubini našeg bića krije se poimanje, intuicija, čudesna božanska iskra, božanska mogućnost držati sve zajedno u skladu. No, ipak je ta mudrost toliko veličanstvena da „do kraja ne možeš doći“.
Takva mudrost uvijek dovodi do slušanja Božje riječi.               
Vrijednost koja sve podržava upućuje, što znači „slušati Gospodnju riječ“ „hodati njegovim putovima“, „nastojati mu se dopasti“, drugim riječima, predajmo se u ruke Gospodnje, a ne u ljudske.
             Poruke su primjerene jednom mudrom ocu koji daje savjete o raznim životnim problemima i pripovijeda stare predaje.           

Istina, nije se sve što on govori uklapalo u vrijeme u kojem žive sinovi i unuci, neki su se običaji promijenili, a neke stvari preinačile, ali ostala je želja da tražimo istinu, da tražimo dobro, i da budemo odgovorni za sve stvari koje nam Gospodin u životu povjerava, a to nikada ne prolazi.
               Stoga, sine, kaže Sirah, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi svoju dušu, svoje srce i budi jak u mogućim kušnjama, a strpljiv u nestalnostima. Zapamti: Nikad se nitko nije postidio tko se uzdao u Gospoda.
                 Tako mudrost nije neka kalkulacija ili popis nekih pravila, ona se uvijek stapa i objedinjuje u svim međusobnim odnosima. Njezine su pratilje uvijek strpljivost i opreznost, entuzijazam, odgovornost i samokontrola.
                 Mudrost je nešto što se polako uvlači u osobni karakter i prenosi se prema onima na koje se odgojno djeluje. Ona u biti omogućuje da živimo opušteno, u ljubavi i poštovanju prema bližnjima. I dok se Sirah drži Mudosti kao okosnice u odgoju mladosti u obitelji, Pavao će više naglasak staviti na ljubav kao stožernu krepost koju kršćanska obitelj njeguje.

Kol 3, 12-21: Kako bi kršćanstvo bilo pravilno shvaćeno, Pavao naglašava nadnaravne novosti kršćanskog života. Nije čudo da stalno naglašava da kršćani budu ono što jesu, nova stvorenja u Kristu.
             Kršćane na tom Putu drže evanđeoske kreposti koje proistječu kao snaga Duha. Pavao upozorava da samo znanje: što nešto znači, nije dovoljno, jer ga znanje može učiniti oholim i umišljenim, nego su važniji plodovi Duha-kreposti, a daleko najvažnija je ljubav kojom izgrađujemo druge.
             To je sveza savršenstva, jer tada mir upravlja srcima našim. Pavao zaista svoje vjernike poziva na posvećenost Isusu, koja uvijek stvara profinjen osjećaj brige za ljude krhke savjesti.
             Tako Pavao pomaže vjernicima da s naravne prakse življenja prelaze na vrhovni zakon kršćanskog života, a to je Ljubav.
               Kršćanin treba za uzor uzeti Kristov život, Kristovu ljubav i njegovo praštanje, jer njegova Riječ, je On sam, i ona formira čovjeka iznutra za njegovo djelovanje prema bližnjima.
Srž kršćanskog života sastoji se u molitvi i zahvalnosti Bogu kao i u nesebičnoj ljubavi prema bližnjemu. Kršćanin je tako više zauzet davanjem negoli primanjem. A na tome počiva svaka kršćanska zajednica, a osobito obitelj.

Mt 2, 13-15.19-23: Nemili i nesvakidašnji događaj za sv. Obitelji, iz današnjeg Evanđelja, povezuje se još s onim o Mojsiju u Egiptu.
             U Knjizi izlaska piše: I Jahve reče Mojsiju u Midjanskoj zemlji: „Vrati se u Egipat, jer su pomrli svi ljudi koji su tražili tvoj život.
             Tako Mojsije posadi na magarca svoju ženu i sinove te ode u zemlju Egipatsku“, pripremiti narod na Izbavljenje (Izl 4,19). Konačno, i zaključak kralja Heroda Velikoga, Idumejca (37. g.pr. Kr. – 4.g. po Kristu) je isti, i on se želi riješiti opasnog suparnika umorstvom novorođenčeta, pa to kao da i nije nešto novo, jer tako je već Faraon reagirao na vijest o predstojećem Mojsijevu rođenju.
               Herod Veliki ne reagira ništa drugačije od egipatskog Faraona na vijest rođenja Mesije s kojim Bog planira osloboditi svoj narod. On ubija svu djecu do dvije godine kao i Faraon nekad u Egiptu.
              Možemo to reći i ovako: postojao je strah od toga da bi Bog u najskorije vrijeme mogao svoj narod uistinu osloboditi po Mesiji, knezu i pastiru naroda, što je vođe židovskog naroda od samog početka učinilo aktivnim i pasivnim neprijateljima. Herod, naprosto nije želio drugog nasljednika osim svog sina Heroda Antipe.
               Stoga je pokolj u skladu s ostalim okrutnostima spomenutim u povijesnim zapisima. Mala je obitelj Marije i Josipa, pobjegla po Božjem naputku u Egipat, kao i Jakovljeva davno prije, kad je prijetilo umorstvo od gladi.
               Biblijski lik Rahele kao majke Izraela, Jakovljeve omiljene žene, koja umire pri porodu u Rami na putu za Betlehem. Ali, Bog je tako htio, sve teži svome ispunjenju. Dozvat će on svoga sina iz Egipta kada umru oni koji su djetetu Isusu radili o glavi.