Upravo, tu se krije nečuvena novina kršćanske vjere

Četvrta nedjelja Adventa 2019. –a
Poruke Riječi Božje u današnjim nedjeljnim čitanjima u cijelosti su usmjerene prema Spasiteljevom rođenju.
Ljudska povijest s Isusovim rođenjem dobiva svoju puninu. Sve se ispunilo što je o njemu rečeno u dugoj pripravi za njegovo rođenje.
               On osvjetljuje sav do tada prijeđeni put.
               Od njegova pojavka, ljudi mogu čitati znakove vremena u svjetlu samoga Krista.
              Svaki događaj je putokaz na putu kojim čovjek ima proći. I time imamo mogućnost čitati i budućnost.
               On je ostavio znakove i svoje vječne nazočnosti među nama.
Pogledajmo teško vrijeme i teške događaje za vrijeme bezbožnoga kralja Ahaza. Njemu prorok Izaija upućuje prijekor: Zatraži znak od Gospodina kojim ti je putem ići.
Ne, on to ne želi.
Tada mu je Izaija rekao: „Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato sam će vam Gospodin dati znak: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ (Iz 7, 10-14)
A što na to kaže Evanđelje osam stotina godina kasnije?
Evanđelje sv. Mateja govori: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po Proroku: Evo, Djevica će začeti ...“ (Mt 1, 18-24)
               Navodeći Isusovo rodoslovlje Matej hoće pokazati da je Isus pravi čovjek, da je on „sin Davidov, da je on sin Abrahamov“,što znači da je on Mesija Izraelov, dok pripovijeda o Isusovom rođenju od Marije Djevice koja je postala majkom po po stvaralačkoj snazi Duha Svetoga.
               Matej posvjedočuje da je Isus pravi čovjek i pravi Bog.
U ovom događaju dogodila su se dva navještenja.       

Prvo, Anđeo naviješta da će Djevica začeti po Duhu Svetom. Neka bude tako i bi tako! Riječ Božja se utjelovila. Ljubav Božja silazi među ljude.
               Drugo, Anđeo Gospodnji naviješta Josipu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ Doista je to Stvoriteljevo djelo. (Mt 1, 18-24).

Sveti Pavao u poslanici Rimljanima (1,1-7) u skladu s prorocima i s Matejom unosi više svjetla na Isusovo porijeklo po tijelu, tvrdeći u isto vrijeme Božje sinovstvo po Duhu Svetom.                                              Apostol samoga sebe naziva „slugom Isusa Krista i pozvanim za apostola da naviješta njegovo Evanđelje.
Riječ koja se utjelovila je od vječnosti, i ostaje u vječnosti.
Njegov izvor i njegovo podrijetlo su u Bogu i time nisu vezani uz prostor i vrijeme.
               Njegov jasan stav potvrđuje život i djelovanje Spasiteljevo: od njegova rođenja po tijelu, do njegova uskrsnuća i moći da posvećuje ljude.
Doista utjelovljenje, muka, smrt i uskrsnuće Gospodinovo, sve zajedno tvori jedan jedini misterij koji ima svoj početak u Betlehemu, a svoj vrhunac na Kalvariji, na Uskrs.
Pavao s Božićem osvjetljuje Uskrs, jer objavljuje i razotkriva porijeklo i narav onoga koji će umrijeti na križu za spasenje svijeta:
               On je Sin Božji, utjelovljena Riječ.
             U Isusovoj osobi su nerazdvojno povezani zemaljski Isus i vječni Sin Božji. Ta povezanost je postala jasna Isusovim uskrsnućem.
Zato svi oni koji se pitaju o smislu i postojanju svega, pa tako i cijeloga svemira moraju kod Isusa tražiti odgovor.
               U Isusu Kristu je oduvijek prisutna Božja stvaralačka snaga.
               Tko govori o Isusu, taj govori o Bogu.
Sve stvoreno zahvaljuje svoj bitak njemu, sve je po njemu postalo.
Isus je posrednik između Boga i svega stvorenja, On je cilj svega stvorenoga, u njemu je podrijetlo i konačno odredište svega svijeta.
Po Kristu je sve stvoreno – ne postoji nijedno područje svemira, koje ne bi ovisilo o njemu. On i samo on, stoji od početka kao slika Božja u odnosu na sve stvoreno.
Krist je prije sveg stvorenja, on je spojnica između Boga i stvorenja.
Upravo tu se krije nečuvena novina kršćanske vjere.
U rođenom i raspetom mogu oni koji traže odgovor na pitanje svrhe i smisla cijeloga svemira prepoznati okosnicu ljudske povijesti i cjelokupnog stvorenja.

Župnik