Isusa se traži na sve strane, gdje je smrti žalac tvoj?

Na Dušni dan, najbolje je slijediti Riječ Božju. Pa krenimo!

Job 19, 1.23-27: U svojoj gorčini Job gleda Boga kao nepravedna suca. Poput mnogih prije i poslije njega, Job želi da ga barem Bog sasluša, kad ga već prijatelji ne razumiju. Kad je progovorio i treći Jobov prijatelj Sofarov, Job je osjetio žučljivost u njegovim riječima. Kako i ne bi, kad Sofarov govori da se Job ne može smatrati nevinim, Bog s njim čak blago postupa. Job mora okajati svoje grijehe, tada će mu Bog pomoći. Zaista, na takve riječi svaki bi čovjek bio žučljiv, a kamo li ne Job. Prijatelji mu nisu u stanju odgovoriti na njegova pitanja. Jobu je jedino ostalo Bogu se izjadati i pred njega iznijeti svoj slučaj. Iako se Bogu ne postavljaju pitanja, Job ipak kaže: „Što sam ja to skrivio? Sakri me u crnu zemlju dok sve ovo ne prođe.“ Job je poprilično opet u očaju. Prijatelji ga ne razumiju i misle da je na njemu krivica, stoga mora i otpatiti. Elifaz, privi prijatelj, čak misli da Job svojim riječima izriče hulu na Boga. On potvrđuje njegovu krivnju i Job nema pravo tvrditi da zli prolaze bez kazne. Ovakve riječi od prijatelja, jadna su utjeha za Joba. Lako je govoriti, ali Job pati. Bog ga je već dobro iscrpio patnjama i okrutnošću njegovih bližnjih. On je u teškoj i nepodnošljivoj agoniji, tijelo izmučeno, a um iscrpljen mislima kako mu je Bog sve to mogao učiniti. Ni sada ne može vjerovati da je Bog nepravedan i mora postojati netko tko će ga zagovarati na nebu. Ako se njegov slučaj ne raščisti prije smrti, kakve još ima nade? Ovim i sličnim riječima Job se po ne znam koji put obraća Bogu. Ponovo se javlja njegov prijatelj Bildad i sikće bijesnim riječima na Joba. Tko je on da odbacuje naše savjete. Njega treba zadesiti sudbina zlikovaca. Jobovi prijatelji ovakvim riječima postaju mučitelji Joba. Lažno ga optužuju, a ne nude odgovor na njegova očajna pitanja. Job se zatvara u sebe, potpuno osamljen. Ismijavaju ga oni koje najviše ljubi. Prave sućuti ni otkud. Unatoč svemu, iz Joba, i u najmračnijim trenucima izbija vjera i nada. On je uvjeren da će istina doći na javu. Jednoga dana sam će Bog preuzeti njegov slučaj i riješiti ga i on će sam to doživjeti. Tada će oni koji su ga ozloglašavali, odgovarati pred Bogom.

1Kor 15, 51-57: Pavao naglašava kako postoji čvrsta veza između Krista i kršćana jer su oni trajno u Kristu. Tu vezu upravo učvršćuju uskrsnuće Gospodinovo i krštenje po kojem smo trajno ucijepljeni u život, smrt i

uskrsnuće Krista. Onaj tko bi nijekao uskrsnuće od mrtvih, živi je primjer da ne zna tko je Bog i što on radi, jer nije on Bog mrtvih, nego živih, i takav se ne može hvaliti nekom mudrošću jer mu je pamet kratka. Nakon mnoštva Pavlovih dokaza i živući svjedoka, Pavao želi Kristovo i naše uskrsnuće predstaviti u slici stvorenoga svijeta. On uskrsnuće uspoređuje s nastankom i rastom biljke iz sjemena. Zemaljski čovjek mora umrijeti kao i posijano sjeme. Sije se golo sjeme, a ustaje odjevena biljka, pokopava se „zemaljski čovjek“, a ustaje „nebeski“. Kao što posijano sjeme i izrasla biljka nisu međusobno istovjetni , tako nisu ni „zemaljsko“ i „nebesko“ tijelo. Pavao ovom ilustracijom iz prirode želi potvrditi objavljenu istinu da će uskrsnuti posebno, slavno, tijelo koje će biti različito od zemaljskog. Zašto se tako čuditi uskrsnuću, ako se već ne čudimo divnim nebeskim svjetlilima koja su božanskom stvaralačkom moći tako divna i neiscrpiva. Zar i ovdje Bog nije svemoguć? Moramo jasno postaviti istinu na stol, a ona glasi: ovaj svijet je prolazan, a onaj Božji svijet je svijet preobraženog, slavnog i vječnog karaktera. U prethodno tekstu Pavao ističe, kako postoje dva vidljiva svijeta u Adamu i Kristu. Kad je prvi umro, s njime je umrlo sve zemaljsko. Isto čovječanstvo nastavlja u Drugom Adamu živjeti nebeskim životom kojem je vlastito da ima i nebesko tijelo. Možemo zaključiti Pavlovim riječima: uskrsnuće uključuje preobrazbu tijela, kao što se događa preobrazba svuda u stvorenom svijetu kada je u pitanju materija. Onaj tko je energiju materije stvaralački pustio u postojanje, taj joj može dati i trajno slavno preobraženo postojanje. Ta zamjena započela je darom Duha još ovdje za smrtnog života. I sada Pavao slavodobitno pjeva Pobjednički Hvalospjev. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Hvala Bogu koji dade pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu. U konačnici sve je to Božje djelo.

Iv 6, 37-40: Događaji koji su se nizali jedni za drugim, povukli su veliko mnoštvo svijeta da slijedi Isusa. Isusa se traži na sve strane. Isus čudesno hrani svijet s malo kruha. Isus je onaj koji može kad god zatreba nahraniti narod kruhom. Zbog toga su htjeli i zakraljiti ga. Mnogi nisu razumjeli o kakvom kruh Isus govori. Isusov govor o kruhu je kruh za gladne duše. On je darivalac i sam dar. On je kruh novoga života, onaj o kome ovisi naše puno opstojanje. Zato Isus želi da upoznaju pravi život. Život koji ističe iz Očeve ruke. Tako Isus sve svoje djelovanje povezuje s Ocem. On vrši volju Očevu. On je poslan od Oca, i tko vjeruje u njega ima život vječni. Mesijanstvo Isusovo je na djelu.