Bogataš, najčešće ne živi po Božjem zakonu, i njegovo moralno propadanje uzrok je socijalnom i političkom slomu
- Detalji
- Napisao/la Župnik Matija
Dvadeset šesta nedjelja kroz godinu 2019.-c
Božje Riječi i od današnje nedjelje nastavljaju oštrim ukorom bogataša ovoga svijeta koji se prepuštaju lagodnosti života i raskoši.
Život bogataša možemo prispodobit onoj narodnjačkoj: „Uzmi sve što ti život pruža…“
Ali i tu ima drugi dio istine, koja glasi: Danas si cvijet sutra, uvela ruža.
Prorok Amos, situaciju svoga vremena opisuje ovako:
Tu su oni, koji život provode na Sionu (Jeruzalemskim palačama) u svojim ladanjskim imanjima, gdje ispruženi na počivaljkama jedu i piju uz zvuke harfe, bez ikakve brige za svoj narod i svoju zemlju koja srlja u rasulo.
Proročanstvo se i obistinilo.
Umuknula je njihova svirka.
Prejaka lekcija za povijest kako je moralno propadanje uzrok društvenom i političkom slomu.
Nažalost i sadašnja civilizacija blagostanja nije puno od toga naučila.
Zato je život postao, zbog zatvorenosti u uske horizonte zemaljskih užitaka, sam po sebi nijekanje vjere i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Na sve strane se vidi kako nam je život stavljen na dva izbora:
između poštenja i nepoštenja, vjernosti i nevjere, sebičnosti i ljubavi, dobra i zla.
To je prorok Ilija lijepo kazao u slici: kako narod hodi po dvjema stazama i šepa na obje noge.
Želio je reći: Odluči se kojim ćeš putem krenuti?
Današnje Evanđelje govori, da to ne smije biti put ravnodušnosti i uživanja, jer takav je put pogrešan i vodi u grijeh.
Duh Evanđelja naprotiv zahtijeva ozbiljan i zauzet život, ozbiljan i radostan život: život obilježen poštenjem, ispravnošću, poštivanjem drugih i njihova dostojanstva.
Zato Isus priča prispodobu „O bogatašu i Lazaru“ jer ga slušaju Farizeji, slušaju ga oni čiji je put dobrano put grijeha.
Žarišna točka ove prispodobe nije Lazar, niti su to „petorica braće od bogataša“ koja su ostala kući, nego je to bogataš.
Prispodoba cilja na sasvim određeni problem: na djelu je zloupotreba bogatstva od strane bogataša.
Vrata su bogataševa doma zatvorena siromahu, koji leži vani nastojeći se prehraniti ostacima s bogataševa stola.
Bogataš nosi raskošnu odjeću, dok je Lazar prekriven ranama.
Bogataš se svakodnevno obilno gosti, dok Lazar umire od gladi. Samo se psi brinu za njega i dolaze lizati mu rane.
Oštar je prijekor Sina čovječjega na Posljednjem sudu u riječima:
„Ogladnjeh i ne dadoste mi jesti;
Ožednjeh i ne dadoste mi piti;
Stranac bijah i ne primiste me;
Gol i ne zaogrnuste me…“ (Mt 25,42-43)
Lazar dobro predstavlja tihi vapaj siromaha svih vremena i proturječnosti svijeta u kojem su golema bogatstva i dobra u rukama malog broja ljudi. (Papa Franjo)
Istina je ovdje jasno postavljena:
I bogati i siromašni umiru, dijele istu sudbinu, kao i svi mi.
Isus ukazuje na istinu o životu koji za zemaljskog života nije mario za Boga, i još nešto gore, stavio je sebe samoga u središte svega, zatvoren u svom svijetu raskoši i rasipnosti.
Isključujući Lazara nije imao ni malo obzira prema Gospodinu i njegovu Zakonu.
Prezreo je Boga, jer je zanemario siromaha.
Zanimljivo, tko je ovdje „bogataš“ u prispodobi? Isus pred sobom dok priča ima Farizeje.
Bogataš nema svoje ime, a siromah ima ime Lazar, što znači „Bog pomaže“.
Zato je u drugom dijelu prispodobe situacija potpuno obrnuta: Lazar je u krilu Abrahamovu, a „bogataš“ u teškim mukama.
Vapaj „bogataša“ s uprtim pogledom u Abrahama, koji u krilu drži Lazara, i molećivim riječima vapi: „Smiluj se oče Abrahame i pošalji Lazara da mi dobavi čašu vode jer se strašno mučim.“
Bogataš kao da je zaboravio da ovdje ne vrijedi pravilo društvenog položaja i nije ga moguće napojiti, jer je provalija golema.
Božje je milosrđe zatvoreno onima koji su svoje milosrđe uskratili bližnjemu.
Braćo i sestre!
Načelo ljubavi prema bližnjemu u prvoj kršćanskoj zajednici kada su sva materijalna i duhovna dobra bila zajednička, zapanjilo je pogane.
Sva dobra su bila poravnata.
Zato među njima nije bilo ni jednoga siromaha.
Bila je to korjenita društvena preobrazba svijeta.
Bili su jedno srce i jedna duša. (Dj 4,32)
Zato je sv. Pavao dobro utvrdio krepost pravednosti kao osnovu društvenog kršćanskog života.
I poganstvo je bilo time zadivljeno.
Poslušajmo sv. Pavla:
„Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život…“ (1 Tim 6, 11-16).
Drugim riječima, ne može biti dobar kršćanin onaj koji misli samo na sebe.
S kršćanstvom se probudila velika ljubav jer je Evanđelje velika ljubav.
Tko ljubi, taj osvaja drugoga.
I on je najsretniji čovjek na svijetu.
Ljubav se za drugoga bori kroz cijeli život.
Imao je pravo sv. Pavao kad je svojim kršćanima u Efezu, aristokratskom gradu, poručio: „Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris“ (Ef 5,2). Župnik