Postojana apostolska i kršćanska duhovnost, slomit će rimsku vlast iznutra

  • Ispis
  • Detalji
  • Napisao/la Župnik Matija

Postojana apostolska i kršćanska duhovnost, slomit će rimsku vlast iznutra (Sv. Petar i Pavao)

Dj 12, 1-11: Da bi razumjeli izvještaj o Petrovom zatvaranju i čudesnom oslobođenju, moramo napraviti kratki povjesni prikaz. „Kralj Herod“ zapravo je Herod Agripa I, sin Aristobula i Berenike, i unuk je Heroda Velikoga (Herod Isusove muke) koji nekoliko godina provodi na školovanju u Rimu. Bio je ljubimac cara Kaligule od kojeg je37. poslije Krista dobio kneževsku vlast u svojoj domovini. Nakon ubojstva Kaligule, Agripa je podržavao podizanje na vlast cara Klaudija, koji je u znak zahvalnosti 41.poslije Kr. proglasio Agripu I, kraljem čitavim područjem njegovog djeda Heroda Velikog sve do smrti 44.poslije Krista. Nakon godina lagodnog življenja, trudio se steći naklonost u narodu pridržavanjem židovskog načina življenja i proganjanjem manjine, točnije kršćanskih zajednica. Tako je svojim ponašanjem plivao između rimske okupacijske vlasti i poticanja židovske narodne svijesti.
             Dao je pogubiti Jakova apostola, jeruzalemskog biskupa, te time stekao pravo izvršenja smrtne kazne kod rimske vlasti, zbog dugogodišnjeg prijateljstva s Rimom.
             Smaknućem Jakova dodvorio se židovskoj vlasteli, pa je dao uhititi i Petra uoči Pashe, nakanivši ga izvesti pred sud odmah poslije Pashe. Kako stvari stoje Isusova sudbina o blagdanu Pashe također je sudbina i kršćana. Petrov položaj je u bezizlaznoj situaciji. Čuvaju ga četiri četvero vojničke straže, a k tomu je još u okovima. Tamnica je neposredno pokraja Hrama u vojarni „Antonia“.
             No, kršćanska zajednica stalno moli, jer je vjera u Boga osloboditelja svjesna izbavljenja Izraela iz Egipta, svjesna je Isusova izbavljenja i njegova uskrsnuća kao i oslobođenja uhićenih apostola iz tamnice opisanih u petom poglavlju.
             Tko na osnovi takve vjere moli, ne može ostati ne uslišan, što se uvijek i pokazuje.
Nadmoć Boga kršćana je na djelu.
Božja je moć jača od državne sile.
Bog je uvijek uza svoju Crkvu.
Noć, lanci i tamnica stvarna su slika izgubljenosti i neslobode.
Svjetlo, anđeli djelovanje, nadvladavnje zapreka i otvorena vrata jesu znakovi Božjeg spasenja. Oslobođenje je izgledalo kao san.
           Sigurnošću u ostvarenje sna, spasenje postaje stvarnost. Herodove nakane i očekivanja židovske vlastele doživljavaju propast.
             Ovo je jedan dragocijen kamenčić u mozaiku hoda Crkve od jednog židovskog naroda do drugog, novoga naroda. Petar se javlja svojoj duhovnoj braći koji za njega mole, a zatim odlazi iz Jeruzalema slijediti dalje Kristove upute sve do grada Rima u kojem će na Vatikanskom brežuljku biti razapet.

2 Tim 4,6-8.17-18: Završetak Druge poslanice Timoteju, govori o predvečerju Pavlovog života. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Apostol stoji pred smrću, ali pun veselja i ponosa, jer ona nije njegov svršetak ili propast.
           Smrt mu je početak u Gospodinu i primanje zaslužene i neprolazne nagrade.
Pavao je kao i Petar, dobro utvrdio kršćanski put na kojem je jedina prava vjera u pravoga i jedinoga Boga, kadra podariti spasenje. Stoga, ustupka i kompromisa nema.
           Apostoli su, kao i kršćani, s takvim odlučnim stavom, bili preopasni za rimski društveni poredak. Vlast ih je držala za neprijatelje svih i svega. No, Pavlova, postojana duhovnost i duhovnost obraćenih pogana, slomit će rimsku vlast iznutra.

Mt 16, 13-19: Ako je prvi Zakon ispisan na kamenim pločama po riječima Božjim, onda je Novi Savez sišao među ljude ispisan u osobi Isusa Krista. Danas u Evanđelju, Objava upravo to govori. Isus je u Cezareji. Odabrano mjesto za Objavu nije slučajno. Cezareja je veliko termalno kupalište i ljudi su tu sa svih strana.
           Cezareja je pogansko mjesto s velikim poganskim svetištem, usred kojega učenici otkrivaju, tko je Isus Krist. Povod za Objavu da je Isus Krist, Sin Boga živoga, je Isusovo pitanje: „Što govore ovdje toliki ljudi, tko je Sin Čovječji?“ 
           Isus je svojim životom i djelima svratio na sebe veliku pozornost. Zato mnogi u njemu vide uskrslog Ivana Krstitelja. Ostali drže da je Ilija, ili Jeremija, jer su držali da će se oni ponovo vratiti na svijet kad počnu mesijanska vremena. Dobro, reče Isus: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar ispred ostalih kaže: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ 
           Treba istaknuti da je Isus prije ove Petrove izjave bio na molitvi, što donosi Luka u svom Evanđelju (9,18). Plod te molitve je Petrovo rasvjetljenje koji u Isusu vidi pravog Sina Božjega, a ne posinka. Nije Isus Sin u onom smislu u kojem su to Proroci. Inače, Petar ne bi ništa osobito rekao što nisu drugi prije toga rekli, niti bi zaslužio ovako velilko priznaje.
           Evo toga priznanja: „ Blago tebi, Šimune, Sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv (= čovjek), nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata je paklena neće nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš....“
           Tako će Petrova uloga u utemeljnju Crkve biti ključna. Zajednica koju Krist osniva i predaje Petru je duhovna zajednica, Božji hram i ona je besmrtna. Oni pripadaju toj duhovnoj zajednici i sudionici su Kristova uskrsnuća i vječnoga života, o čemu Isus govori u završetku današnjeg Evanđelja. Ako imamo u vidu da je onaj zemaljski veličanstveni židovski hram bio razoren 70 godine poslije Krista, kako je Krist i prorekao, onda to daje još jednu vječnu dimenziju novom duhovnom Božjem Hramu kojeg Bog sam gradi usred Rima na Vatikanskom brežuljku.