Pogledajmo, što su učinili i čine Božji ljudi za ljude

  • Ispis
  • Detalji
  • Napisao/la Župnik Matija

Peta nedjelja kroz godinu 2019-c                        
Braćo i sestre,
Da bi razumjeli proroka Izaiju napravimo mali uvod. (Iz 6,1-2.3-8)
U Izraelu je vjerski zakon strogo branio gatanje, magiju, kao i obraćanje vračevima tuđinskih naroda.
           Božji se narod morao obraćati jedino svome Gospodinu koji je u prikladno vrijeme podizao proroke u narodu.
           A proroci su govorili u Božje ime, upoznavali narod s njegovom voljom i kad je to bilo potrebno, proricali su buduće događaje.
         „Prorok“označava „onoga koji govori unaprijed“ o stvarima koje će se dogoditi. On uvijek govori u Božje ime i Božjim autoritetom.
Tako danas čujemo jednog od najvećih proroka, proroka Izaiju. Tekst kojega čitamo je uvod Druge knjige o 'EMANUELU'.
           U njemu Prorok govori o svom tajanstvenom pozivu. „Vidjeh Gospoda, u Svetištu nad Svetištem, gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu.“ Svetište je ispunjeno slavom Božjom iz kojeg se čuje klicanje:“Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! Puna je zemlja Slave njegove.“
             Svetost Božja je središnja tema Izaijinog navještaja. On je 'Svetac Izraelov'. Ova Božja svetost zahtijeva od čovjeka da i on sam bude posvećen, to jest odijeljen od svega profanoga, očišćen od grijeha i dionik Božje 'pravednosti' (svetosti).
               Zato će i sam Izaija zatražiti žeravu da mu očiste usne i jezik kako bi bio prikaldan biti Božji glasnik. Proroka se Izaiju, zbog istine i vjere koju naviješta, često naziva petim evanđelistom, jer su njegove riječi lako uklopljive u evanđeoske izvještaje o Isusu.

A što Emanuel čini u svoje vrijeme, čujemo danas od Luke u Evađelju. (Lk 5,1-11)
Nakon Isusovog djelovanja u Galileji, gdje je svoju misiju obavljao propovijedajući sam, nastavlja svoje propovijedanje u Judeji, ali sada ne više sam.
Snažne Isusove riječi očarale su mnošto naroda.
             Prolazeći zemljom Palestinom svuda je činio dobro. Luka izvještava o masi naroda koji se gura oko propovjednika na obali Genezaretskog jezera, kako bi čuo od njega „riječ Božju“. Isus je prisiljen ući u lađicu u kojoj je Šimun i još neki ribari, te iz nje nastaviti i završiti svoju propovijed.
             Na Isusovu ljubaznu zamolbu bio je uslišan od Šimuna, vlasnika lađe. Sada ljubazno Isus moli Šimuna da izveze lađu na pučinu i zabaci mreže. Šimun je, kao i njegovi prijatelji na lađi, profesionalni ribolovoc. Razumljiv je stoga i odgovor Šimuna: Učitelju, svu smo se noć trudili, a ništa ne ulovismo.
               Šimun je, usprkos bezuspješnom noćnom ribarenju na jezeru, poslušao Isusa i baca mrežu po danu, kada se riba ne lovi.
               Čuo je Šimun za Isusa i njegovu čudesnu moć, stoga i vjeruje njegovoj Riječi. Nagrada je za takvu vjeru obilje ribe. Nezmjerna moć i čudesna snaga riječi Božje svijetli u ovom prizoru, ali temeljna je uloga povjerenja i poslušna vjera u Isusa i njegovu riječ.
               No, Šimun neće moći podnijeti blizinu „Sina Božjega“,zato i moli Isusa da odstupi od njega grješnika. Zanimljivo i kako Isus razrješava ovu dramu riječima:
„Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!“
Drugim riječima, ostavit ćeš sve da bi dobio sve, ali ne bez djelotvornih napora i žrtve kojima ćeš pridobijati ljude. Ali za takav posao (lov) potrebno je potpuno predanje Bogu i Kristu, što Šimun, uskoro Petar, odvažno i prihvaća. Ali ne samo on, nego i još trojica njegovih prijatelja, čime su udarili početke budućih temeljnih strutura Crkve.

             A sada pogledajmo drugo vrijemei u njemu velikog apostola Pavla, (1Kor 15,1-11) koji u Prvoj poslanici Korinćanima izlaže nauku o uskrsnuću, koje ima presudnu važnost za vjeru kršćana u otkupljenje i spasenje po Isusu Kristu.
           Između Kristova uskrsnuća i ljudskog spasenja postoji nužna i bitna veza.
           Snaga Kristova uskrsnuća prelazi na krštenju u ljude i cilj joj je potpun čovjekov preobražaj, i uskrsnuće s dušom i tijelom.
           Znajući da grčka filozofija niječe uskrsnuće tijela a zastupa samo besmrtnost duše,što je i židovska saducejska sljedba slijedila, Pavao, stoga, svestrano osvjetljuje našu vezu s Kristom i brani uskrsnuće tijela protiv svih onih koji to na bilo koji način niječu.

Za Pavla je jasno: Kristova smrt je za naše grijehe i to je povijesna činjenica koju svjedoče još uvijek neki živući apostoli. On se ukazao Petru, Dvanaestorici, mnogim učenicima, Jakovu, Apostolima i posljednji kojem se Uskrsli ukazao bio je Pavao.
          Svjedok ove kršćanske istine je Duh Sveti kojeg Uskrsli daje novozavjetnoj zajednici i on je djelitelj karizmi koje svakodnevno vidimo na djelu.
           Ono što je važno za Pavla jest, da Kristovo uskrsnuće uključuje i uskrsnuće kršćana, što postaje temeljna istina kršćanstva.
         Uskrsno tijelo bit će bolje od tijela koje se pokapa. Staro je tijelo materijalno, a novo će biti duhovno i besmrtno, premda uvijek tijelo. Ono će biti toliko sjajnije od staroga koliko je potpuno rascvala biljka sjajnija od smežuranog sjemena iz kojeg je izrasla.

I zaključimo:
Vrijeme prije Emanuela je velika priprava za njegov dolazak.
Vrijeme samog Emanuela je vrijeme hodajuće Božje riječi, koja vrši uspostavu Božjeg Duha, neophodnog za ovaj i onaj svijet, nebeski svijet.
Vrijeme poslije Emanuelaje opet život s Emanuelom na višoj božanskoj razini blaženstva i svetosti koje ostvaruje Duh Sveti. Evo što su učinili i čine Božji ljudi za ljude.