Ljubav i ljubav, uvijek žive oči u oči

Božić - Sveta obitelj 2018-c.

Bog je došao. On je tu.
         Sve je drukčije, nego što mi mislimo.
         Vrijeme se iz Adventa pretvorilo u jedan veliki kozmički događaj.
Sada sve vodi posve određenom završetku. Krist će u slavi čekati svoje.
Događaj je veličanstven, mi možemo stajati pred otkrivenim Božjim licem.
         Ostajemo na životu jer nas Krist posvećuje.
Kad kažemo: Božić je, tada govorimo: Bog je izrekao svoju posljednju, svoju najdublju, svoju najljepšu riječ o utjelovljenoj Riječi, koja nikad više ne može biti opozvana, jer je konačni Božji čin, jer je sam Bog u svijetu.
A ta riječ glasi:
Ja te ljubim, svijete moj i čovječe moj!"(Karl Rahner, DI).
       Cijeli svijet je moja obitelj.
       Svatko je od nas već upoznao radost Božića.
Danas na blagdan sv. obitelji čitamo Prvu Knjigu o Samuelu (1 Sam 1, 20-22. 24-28). 
        Nameće se pitanje: Tko je Samuel?
       Samuel je bio posljednji od sudaca.      
Za razliku od svojih prethodinka, bio je više religiozni, nego vojni i politički vođa.
Biblija nam priča o njegovu djetinjstvu, kako bismo osjetili da je i samo njegovo postojanje Božji dar svojoj obitelji i svom narodu.

Ana i Elkana bijahu žena i muž, koji su živjeli u vrijeme suca Elija.
Kad je Bog u Starome zavjetu imao neki poseban naum s nekim čovjekom, događalo bi se nešto neobično i s njegovim rođenjem.
             Sjetimo se Sare i Rebeka u Starom zavjetu i Elizabete u Novome, iskusile su poput Ane svu gorčinu činjenice da su nerotkinje.
           Izak i Jakov, te Ivan Krstitelj, a tako i Samuel, bili su odgovor Božji na dugogodišnje molitve. Svatko je od njih igrao posebnu ulogu u velikom Božjem planu.
            Kad je Bog dao Ani sina za kojim je čeznula, dao je i Izraelu posljednjeg i najvećeg suca i prvog nakon Mojsija među najvećim prorocima koji je imao uvesti kraljeve u Izrael.
           Tek kad je Samuel porastao, ispuni Ana svoj zavjet;
otprati sina u hram i tu ga ostavi u Gospodnjoj službi kao što je i obećala za sve dane njegova života. Tada je Ana ispjevala svoj hvalospjev kojeg je Biblija sačuvala kao molitvu kojom je Samuelova majka Ana željela zahvaliti Bogu, što joj je darovao sina.
               Ana, siromašna i žalosna žena koju Bog obasiplje radošću, i time otkriva duboko značenje cijele ljudske povijesti u kojoj, siromašni i bogati, bijednici i moćnici kako god se uzdizali pred Bogom, ipak on je onaj koji upravlja srećom svakog čovjeka.
             Primjećujete što je učinio s djeteom Samuelom. Bilo je to dijete Božje.
Ako to Bog hoće, siromah može neočekivano postati bogat, a bogataš može postati siromah. Bijednik može postati veći od kralja, a kralj može postati posljednji među bijednicima.
           Bog je taj koji odlučuje o životu i smrti, o sreći i nesreći.
Kad se rodio Isus, njegova majka Marija ponovila je u svom hvalospjevu poniznosti i zahvalnosti, mnoge stvari koje Ana već unaprijed objavila.
           A sad pogledajte što je učinio s djetetom u obitelji Josipa i Marije ( Lk 2, 41-52).
Kao i svaka vjerna židovska obitelj o blagdanu Pashe, tako i Sveta obitelj odlazi u Jeruzalem.
Sa sobom vode dvanaestogodišnje dijete Isusa.
Evanđelist Luka ništa ne izvještava o tom velikom godišnjem slavlju u gradu Jeruzalemu, nego je za njega najvažnija vijest, roditelji: Marija i Josip, izgubili su dijete.
Ali, Luka potvrđuje
:
Isus se nije izgubio, nego ostao u Hramu gdje i pripada, jer mu je boraviti u kući Oca svojega. On zna da je Sin Božji, da je u poslanju od Oca, da je Učitelj, da je Prorok i Mesija da je Spasitelj svijeta.
A oni koji su ga izgubili, našli su ga kako sjedi među zakonoznacima u hramu, kako sluša i postavlja kritička pitanja. Luka predstavlja Isusa kao ravnopravnog sudionika u raspravama sa stručnjacima i izlagačima Zakona i tumačima Pisma.
U mudrosti i daru razumijevanja, sve je nadmašio.
           Onima, koji ga traže i nalaze ga, a njima priopćuje: da on kao Sin Božji, pripada Bogu i samim tim kući Očevoj, hramu.

           Događaj je takav, svi su su se osjećali izgubljeni, osim Isusa.
On je tu jedini kod kuće, ali ga ne razumiju, jer im nije dano da ga razumiju.
On je dječak, a Otajstva koja se događaju, bez potpune i konačne Objave, nedokučiva.
Zaključak iz prethodna dva čitanja bio bi:
Kako živjeti kao djeca Božja?
Odgovor daje najmlađi Isusov apostol Ivan (Iv 3, 1-2.21-24).
„Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo. Možda vas svijet neće takve doživljati, jer ne poznaju njega.

Ali, to nije do vas, to je do njih.
I to nije sve!
Sad smo djeca Božja, a što ćemo biti?
Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.
Ako u sebi ljubavi imamo, možemo slobodno, ne samo u Hram, nego direktno k Bogu.
Za Ivana, Bog je ljubav, a
ljubav i ljubav
uvijek žive oči u oči.