UNUTARNJA SLOBODA JE NEOPHODNA

  • Ispis
  • Detalji
  • Napisao/la Župnik Matija

Dvanaesta nedjelja kroz godinu 2017-a
Svaki čovjek prije nego bilo što počne pametno razmišljati o sredini u kojoj živi mora se odlučiti: hoće li obrisati oči i vidjeti sredinu u pravoj slici i pravoj istini ili će staviti zatamnjene sunčanice da mu ljudi ne vide oči, niti da on vidi dobro oči drugima.

  • Prorok Jeremija, jedan od četvorice Velikih proroka, znajući da je sudbina Proroka u Božjim rukama, gleda istini direktno u oči i kaže:„ Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.“ Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. „Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!“
    Ali sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Posrnut će progonitelji…. Oni će se postidjeti…. govori Jeremija (Jr 20,10-13

Prorok izrazito emotivno doživljava propast svoga naroda.

Njegov narod je zastranio, koliko ulica ima u Jeruzalemu toliko ima poganskih božanstava.

  • Ovakav narod ne može imati budućnosti.
  • Propast će, kaže Jeremija.
  • Pisao je pismo kralju da će uskoro biti babilonsko roblje, a kralj je pismo spalio.
  • Nije trebalo dugo čekati, Jeruzalem je opljačkan i sravnjen, a veliki dio naroda odveden 40 godina u ropstvo.

Imao je izbor otići s bogatima u zemlju blagostanja ili ostati sa sirotinjom.
On je ostao sa sirotinjom na ognjištu i hrabrio narod u vjeri i poticao da rađaju djecu kako ne bi izumrli.

  • Bio je dosljedan i značenju svoga imena: „Jahve će podići“.

Mogao je Jeremija ublažiti riječ, ili biti oprezniji, ili sačekati da vidi što će kralj reći.
Ali nije, nije želio da ga ljudski obziri koče u njegovom proročkom poslu.

  • On je zadržao svoju unutrašnju slobodu i iskrenost prema narodu, stavljajući do znanja da se jedino Boga treba bojati, a ne ljudi.

U drugom čitanju Sveti Pavao govori u poslanici Rimljanima (5):
Kako su se ljudi do Kristova dolaska prepoznavali u Adamu, čovjeka neposluha i grijeha.
Od Krista pa dalje svi koji u njega vjeruju žive u vjernosti i milosti.

  • Pavao otvoreno govori kako je Krist osvježio sliku o čovjeku iz novozavjetne zajednice.
  • Vjernost i milost iskazana po Kristu otvara put uzvratnih plodova onih koji su na tragu milosti i vjernosti u obnavljanom savezu s Bogom, a to su kršćani.

U današnjem Evanđelju Isus govori apostolima:
„Ne bojte se ljudi!
Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.
Što vam govorim u tami to recite na svjetlu, i što na uho čujete to recite na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti….“ (Mt 10, 26-31)

  • Svi mi poznajemo društveni pritisak javnosti, sredine ili neke grupacije i uvijek se traži jedna izvjesna hrabrost, kako to Isus kaže: „Ne bojte se“.
  • Isus želi potvrditi da se čovjek ne smije bojati vlastite savjesti i vlastitih stavova, a još manje uvjerenja koja proizlaze iz područja vjere.

Kada Isus kaže da se mora odbaciti strah ili Jeremija da je Gospodin naša snaga, onda se želi jasno kazati: Bogu se jedino klanjaj.

  • Unutrašnja sloboda je neophodna da bi čovjek mogao imati održiv kršćanski svjetonazor u kojem ovaj život nije najviše dobro.

Što bi nam ustvari koristilo ako steknemo sva dobra ovoga svijeta, a duši svojoj naškodili?
Ako ćemo istini pogledati u oči, onda ćemo zaključiti kako:

  • Jeremija u svoje vrijeme, 
  • Pavao u svoje vrijeme,
  • Krist u svoje vrijeme,

odašilju jasnu poruku da su najbolje promjene svijeta onda kada se one događaju snagom Duha.
Pogledajmo kako je svijet bio iznenađen:
Prorocima u STAROM ZAVJETU,
Apostolima u NOVOM ZAVJETU,
a osobito Isusovom pojavom.
Bili su pogođeni njegovim riječima, začuđeni njegovim djelima i svatko je morao zauzeti stav.
Mnogi pođoše za njim, neki ga osuđivaše, mnogi povjerovaše, mnogi kasnije svjedočiše svojim životima, neki ga osudiše, ali zaključak je jedan:

  • On je Spasitelj svijeta!

A čime ga je spasio?
Snagom vlastitog Duha.
On svoga Duha ostavlja onima koji trebaju nastaviti povijest spasenja ljudskog roda.

                           Župnik