ČITAJMO ZNAKOVE VREMENA U SVJETLU SAMOGA KRISTA

Detalji
Napisao/la Župnik Matija

Četvrta nedjelja Adventa 2016. –a

Poruke Riječi Božje u današnjim nedjeljnim čitanjima u cijelosti su usmjerene prema Spasiteljevom rođenju.
Ljudska povijest s Isusovim rođenjem dobiva svoju puninu. Sve se ispunilo što je o njemu rečeno u dugoj pripravi za njegovo rođenje.

On osvjetljuje sav do tada prijeđeni put.
Od njegova pojavka ljudi mogu čitati znakove vremena u svjetlu samoga Krista.
Svaki događaj je putokaz na putu kojim čovjek ima proći. I time imamo mogućnost čitati i budućnost.
On je ostavio znakove i svoje vječne nazočnosti među nama.

Pogledajmo teško vrijeme i teške događaje za vrijeme bezbožnoga kralja Ahaza. Njemu prorok Izaija upućuje prijekor: Zatraži znak od Gospodina kojim ti je putem ići.

Ne, on to ne želi.

Tada mu je Izaija rekao: „Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato sam će vam Gospodin dati znak: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ (Iz 7, 10-14)

Evanđelje sv. Mateja govori: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po Proroku: Evo, Djevica će začeti ...“ (Mt 1, 18-24)

Navodeći Isusovo rodoslovlje Matej hoće pokazati da je Isus pravi čovjek, „sin Davidov, sin Abrahamov“, što znači da je on Mesija Izraelov, dok pripovijeda o Isusovom rođenju od Marije Djevice koja je postala majkom po Duhu Svetom.
Matej posvjedočuje da je Isus pravi čovjek i pravi Bog.

U ovom događaju dogodila su se dva navještenja.

Prvo, Anđeo naviješta da će Djevica začeti po Duhu Svetom. Riječ Božja se utjelovila. Ljubav Božja silazi među ljude.
Drugo, Anđeo Gospodnji naviješta Josipu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.“ (Mt 1, 18-24)

Sveti Pavao u poslanici Rimljanima (1,1-7) u skladu s prorocima i s Matejom unosi više svjetla na Isusovo porijeklo po tijelu, tvrdeći u isto vrijeme Božje sinovstvo po Duhu Svetom.

Apostol samoga sebe naziva „slugom Isusa Krista i pozvanim za apostola da naviješta njegovo Evanđelje.
Sin je od početka i ostaje u vječnosti.
Njegov izvor i njegovo podrijetlo su u Bogu i time nisu vezani uz prostor i vrijeme.

Njegov jasan stav potvrđuje život i djelovanje Spasiteljevo: od njegova rođenja po tijelu do njegova uskrsnuća i moći da posvećuje ljude.

Doista utjelovljenje, muka, smrt i uskrsnuće Gospodinovo, sve zajedno tvori jedan jedini misterij koji ima svoj početak u Betlehemu, a svoj vrhunac na Kalvariji, na Uskrs.

Pavao s Božićem osvjetljuje Uskrs, jer objavljuje i razotkriva porijeklo i narav onoga koji će umrijeti na križu za spasenje svijeta:

On je Sin Božji, utjelovljena Riječ.
U Isusovoj osobi su nerazdvojno povezani zemaljski Isus i vječni Sin Božji. Ta povezanost je postala jasna Isusovim uskrsnućem.

Zato svi oni koji se pitaju o smislu i postojanju svega, pa tako i cijeloga svemira moraju kod Isusa tražiti odgovor.

U Isusu Kristu je oduvijek prisutna Božja stvaralačka snaga.
Tko govori o Isusu, taj govori o Bogu.

Sve stvoreno zahvaljuje svoj bitak njemu, sve je po njemu postalo.
Isus je posrednik između Boga i svega stvorenja, On je cilj svega stvorenoga, u njemu je podrijetlo i konačno odredište svega svijeta.

Po Kristu je sve stvoreno – ne postoji nijedno područje svemira, koje ne bi ovisilo o njemu. On i samo on, stoji od početka kao slika Božja u odnosu na sve stvoreno.

Krist je prije sveg stvorenja, on je spojnica između Boga i stvorenja.

Upravo tu se krije nečuvena novina kršćanske vjere.
U rođenom i raspetom mogu oni koji traže odgovor na pitanje svrhe i smisla cijeloga svemira prepoznati okosnicu ljudske povijesti i cjelokupnog stvorenja.