SVJETSKI DAN BOGU POSVEĆENOGA ŽIVOTA

  • Ispis
  • Detalji
  • Kategorija: Poruke nadbiskupa Tome
  • Objavljeno Četvrtak, 03 Veljača 2022 06:46
  • Napisao/la Župnik Matija
  • Hitovi: 768

BLAGDAN PRIKAZANJA GOSPODINOVA

SVJETSKI DAN BOGU POSVEĆENOGA ŽIVOTA

Prigodnu propovijed uputio je mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH,  čije riječi prenosimo u cijelosti:

Sarajevo, 2. veljače 2022.

Crkva majka svih Crkava, ona u Jeruzalemu, od početka je imala običaj događaje iz Isusova života svetkovati prema danima i nadnevcima na koje su se oni dogodili. Taj običaj kasnije su preuzimale i druge pokrajinske Crkve.

Tako je prema židovskom običaju, odnosno prema Mojsijevu zakonu, svako muško prvorođenče bivalo prikazano i tako posvećeno Gospodinu. Činilo se to posebnim obredom u hramu u Jeruzalemu koji se obavljao četrdeseti dan nakon rođenja.

I.

Danas je pak točno četrdeset dana od Božića pa stoga upravo danas slavimo blagdan Prikazanja Gospodinova, kojega nazivamo i Svijećnica.

Pored Isusa, u Evanđeljima koja prikazuje događaj Isusova prikazanja, vrlo je važan lik starca Šimuna, za kojega evanđelist Luka kaže da je bio čovjek pravedan i bogobojazan, da je očekivao utjehu Izraelovu, odnosno ispunjenje nade da će Spasitelj doći, i da je Duh Gospodnji bio na njemu.

Starac Šimun, svjestan jeseni vlastitoga života i duhovnoga proljeća koje započinje upravo događajem pred njegovim očima, radosno kliče: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! (Lk 2,29).

Povijesno gledano, Šimun je osoba kontinuiteta između dvaju Zavjeta, između staroga i novoga, između nade i njezina ispunjenja. Ali i duhovno, Šimun je znak kontinuiteta i poveznica dvaju Zavjeta. Šimun je proročka točka koja povezuje i spaja Božje obećanje da će Spasitelj doći i ispunjenje tog obećanja. Jer on svoju ispovijest vjere u nov događaj spasenja u tom času izriče starim riječima proroka Izaije: Ta vidješe oči moje spasenje tvoje (Iz 40,5); Koje si pripravio pred licem svih naroda (usp. Iz 52,10); Svjetlost na prosvjetljenje naroda (usp. Iz 42,6); Slavu puka svoga izraelskoga (usp. Iz 46,13).

Zato Šimun sad s mirom može poći s ovoga svijeta jer su njegove oči vidjele Spasenje, Isusa.

Najstariji naziv za ovaj blagdan bio je SUSRET, čime se naznačivala istina da se Isus događajem u hramu u pojavnom smislu susreo s početnom grupom svoje Crkve: Marijom, Josipom i Šimunom.

Zato je uvodni tekst današnjeg obreda kazao: Tada je Isus naizvan ispunjao Zakon, a zapravo je pošao u susret svome vjernom narodu.

Naša uvodna procesija potom zbog toga je započela pozivom: Tako i mi, Duhom svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak

Time se željelo također naglasiti da je cijeli život putovanje u susret Kristu: prvo, hod do višestrukoga susreta u kruhu pričesti; i drugo, do susreta kad se dogodi Isusov slavni dolazak.

II.

Danas već 26. put u Katoličkoj Crkvi obilježava se također Svjetski dan Bogu posvećenoga života. Time Crkva želi naglasiti važnost svećeničkoga, monaškoga i redovničkoga staleža i radost zbog njihova postojanja i doprinosa.

Monaštvo i redovništvo, kao i svećeništvo, je specifičan način osobnoga prikazanja Gospodinu i uvijek proizlazi iz osobnoga susreta s njim. Uvijek je to osobna i slobodna odluka, ali uvijek je to prikazanje, darivanje sama sebe, koje se događa u Crkvi, s Crkvom i za Crkvu.

Ovaj Dan Bogu posvećenoga života proslavljamo u godini kad traje sinodalni hod koji će završiti sinodom 2023. godine. Ovo je vrijeme sazrijevanja u odgovornosti svih za Crkvu na područjima izgradnje zajedništva, jačanja odgovornoga sudjelovanje i vršenja poslanja. Sinodalnost Crkve drugim se imenom može nazvati zajednička odgovornost za našu kuću koja se zove Crkva. Naša odgovornost, naše sudjelovanje i naše poslanje, to jest naša suodgovornost i naše aktivno djelovanje, imaju polaznu točku također u prikazanju. U našim prikazanjima kao kršćanskih vjernika od kojih svako, i biskupsko, i svećeničko, i ono Kristovih vjernika laika, i bračno obiteljsko i društveno, a posebice monaško i redovničko, uvijek proizlaze iz osobnoga susreta s Kristom. Na tom se temelju gradi i vlastiti doprinos za porast Kraljevstva Božjega na zemlji. Naravno, svatko prema svom daru i svojim mogućnostima.

Zajedništvo se uvijek izgrađuje u mjesnoj Crkvi jer svatko živi samo u mjesnoj zajednici Isusovih vjernika. Tu svi živimo i tu smo odgovorni. A sve te mjesne Crkve zajedno čine opću Kristovu Crkvu.

Sudjelovanje, odnosno uključenost, također se uvijek događa u mjesnoj Crkvi. Jer samo u nekom konkretnom dijelu Crkve Kristove može se dati svoj doprinos, i preko toga pomoći izgradnju opće Crkve.

I poslanje isto tako ostvaruje se samo u nekoj partikularnoj Crkvi. U protivnom ono je samo misleno i virtualno. Jednako kao i zajedništvo; kao i sudjelovanje.

Drugim riječima, naša suodgovornost je ovdje, jer ovdje se izgrađuje naše zajedništvo, naše sudjelovanje i naše poslanje. Uvijek samo tamo gdje jesmo. I nigdje drugdje jer nigdje drugdje nismo.

To vrijedi jednako za sve članove Crkve zajedno s vama svećenicima, redovnicima i redovnicama, sadašnjim i budućim. I, uz iskrenu zahvalu za vaše karizme i vaše velike doprinose za život ove mjesne Crkve, neka vas dragi Bog blagoslovi na tom putu zajedništva, sudjelovanja i poslanja koje svjedočite i vršite u njoj.

III.

Darovi Božji i sposobnosti ljudi ipak nisu jednaki za svakoga, ali nitko nije bez dara Božjega i bez mogućnosti. I zato svi pozvani imaju svoj dio odgovornosti.

Jer, kao što poručuje apostol Pavao: „Svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova. (…) On i ‚dade‘ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi. (Ef 4,7.11-16).

Zato, kao i kršćane u gradu Efezu u davna vremena, isti apostol poziva i danas kršćane da žive dostojno svoga poziva: „Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ (Ef 4,1-6).

Neka tako bude, po Kristu Gospodinu našemu.