Božji zakon bio mu je zakon života

Matija Šimić, priredio je i objavio 7. listopada 2012.g. kraću biografiju dr. Marka Jozinovića, vrhbosanskog nadbiskupa na Župnoj stranici Lug-Brankovića, povodom postavljanja brončanog poprsja u čast dr. Marku Jozinoviću, a sada je „in memoriam“ povodom stogodišnjice (1920-2020.) Nadbiskupova rođenja osvježavam za oči javnosti.

Božji zakon bio mu je zakon života!

Dr. Marko Jozinović, papinskom bulom „Dilecto filio“ br. 1.627 imenovan je 30. svibnja 1977. g, za petog nadbiskupa i metropolitu Vrhbosanskog.
Rođen je 28. ožujka 1920. u  Devetinama, župa Radunice. Naselje Devetine proteže se niz rijeku Bosnu između gradova Zavidovića i Maglaja. Četverogodišnju školu (1928-1932) završava u Maglaju, udaljenom sedam kilometara. Nakon školovanja u Maglaju, odlazi kod Isusovaca u Travničko sjemenište gdje završava četiri razreda osmogodišnje i četiri razreda gimnazije. Gimnaziju je završio 1940.
Iste godine upisuje Teologiju u Sarajevu. Po svršetku studija 29. lipnja 1944. nadbiskup Šarić  ga redi za svećenika.
Nakon pastoralne prakse određen je za zamjenika župnika u Zavidovićima gdje radi od 18. travnja 1945. do 26. lipnja 1946. odakle ga komunistička vlast odvodi u zloglasni zenički zatvor poznat po „Staklari“. U zatvoru bez prekida boravi  pet godina od 26. lipnja 1946. do 15. ožujka 1951.

Evo jednog svjedočanstva o svećeniku Jozinoviću od gosp Petra Jukića iz Žepča, koji je kao hrvatski vojnik u NDH, bio zajedno s Jozinovićem u Zenici u zatvoru.

U prigodi blagoslova kipa  Majke Božje Bistričke, kojoj je bila zavjetovana Hrvatska vojska u NDH, na groblju „Ljubna“  bio je nadbiskup Jozinović. Za tu prigodu 1987.  Petar je pozvao  Nadbiskupa i govorio pred više od tisuću ljudi, ne o svom zavjetu, nego li o Nadbiskupu kao svećeniku supatniku iz zatvora u Zenici:

"...danas je s nama nadbiskup Jozinović, s kojim sam supatnik iz zatvora. Vi ga znate kao Biskupa, ali ništa o njemu ne znate kao svećeniku mučeniku. On je propatio i izdržao ono za što se drži da živ čovjek ne može izdržati. Svakodnevno, godinama, su lomili njegov duh i ovo naizgled krhko tijelo. Na početku smo bili smješteni u velike sobe u kojima nije bilo nikakvih higijenskih uvjeta niti toaleta. U njegovom kutu su postavili kante kako bi zatvorenici u njih vršili nuždu, njemu  pod nos i na sramotu. Nama na muku, a njega da ponize. Kasnije smo razdvojeni. Trpili smo samnice, staklare, radna iscrpljivanja. Jedno vrijeme se nismo sretali niti viđali. Nas, zarobljene hrvatske vojnike su slali na teški rad u rudnik i prema nama se odnos popravljao. On je i dalje bio pod posebnom patnjom, poslije posla morao je u samnicu, a na poslu je radio bez ikakve zaštite na izrazito visokoj temperaturi u livnici. Kako bih ga sreo, dozvoljeno mi je zasluženi vikend zamijeniti za taj susret. Unatoč odobrenju, njegovi stražari mi nisu dozvolili sresti se s njim. Nadstojnik, koji mi je dozvolio susret, je naredio njegovim stražarima dovesti ga,  i tako smo se sreli. Mada izložen patnji i teškom radu njegovo krhko tijelo nije oslabilo niti je bio duhom klonuo. U razgovoru  jedan drugome  smo obećali, kako ćemo se i po okončanju patnje sjetiti jedni drugih i bar pri sprovodu reći koju riječ jedan o drugome. Prinudno radeći u rudniku dobio sam i nešto naknade za izvršeni rad. Htio sam mu predati to što sam skupio, jer on nije dobivao ništa. Blago, ali odlučno me odbio: „Mnogo je onih kojima je pomoć potrebitija", bio je izričan. I mnogo bi Vam mnogo reći o čvrstoći ovog čovjeka, našeg Biskupa. Ja jačeg  čovjeka nisam sreo. Hvala ti Marko što ne zaboravljaš svoje prijatelje, svoja obećanja. Hvala što si danas došao blagosloviti kapelicu i kip Majke Božje Bistričke, naše zaštitnice. Hvala ti ,što se ne mijenjaš u svojoj ljudskosti i u svojoj svećeničkoj čvrstoći. A mi trebamo biti ponosni što je ovaj naš svećenik i naš Biskup."

U zatvoru, jedan drugome su obećali kako će onaj koji ostane, onome koji prvi umre, na grobu reći par riječi.  Petar je svoje rekao pri blagoslovu kipa na groblju u Ljubnoj. Tri godina poslije 1990. nadbiskup je predvodio ukopne obrede i rekao o Petru kao supatniku iz zatvora, nad otvorenim grobom. ( Tako su oba  održali obećanje - To je Providnost Božja). 

Tri dana po izlasku iz zatvora ponovo je imenovan na tri mjeseca za zamjenika župnika u Zavidovićima. Ubrzo je uslijedilo novo imenovanje  7. lipnja 1951. za župnika u Uzdolu kod Prozora. Na toj službi ostaje do 12.veljače 1956. Nakon župničke službe u Uzdolu imenovan je župnikom u Morančanima. U područje ove župe pripada i područje Husino (Husinska buna)  poznato po najstarijem komunističkom pokretu u BiH. Veliki broj vjernika u Župi bio je  naglašeno zahvaćen komunističkom ideologijom koja se osjeća sve do današnjih dana.
Jozinović je oštar propovjednik i često je  kritizirao  komunističku vlast zbog raznih nepravdi.
Žestoki je protivnik komunizma. Rado u svojim propovijedima  koristi sintagmu „hrvatski narod“ ili „hrvatski katolički puk“ što je za komunističku vlast bio znak „klerofašizma“. Zbog takvih oštrih napada u Morančanima, u lipnju 1956. dobiva još jednu petnaestodnevnu zatvorsku kaznu.
Nadbiskup Alaupović, poznat po kompromisnim stavovima, 26. srpnja 1961. na silu šalje Jozinovića na studij u Rim. Želio ga je poštedjeti od daljnjih progona. U Rimu boravi u Zavodu sv.Jeronima i studira na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta – Gregorijani. Tu upoznaje i studenta Karola Wojtylu (kasnijeg papu Ivana Pavla II) s kojim je osobno bio prijatelj. U studenome 1964. završava studije, i stječe akademski gradus „Doktora teologije s doktorantskom tezom „O pravednosti u nauci Tome Akvinskog“.
Nakon studija u Rimu, Dr. Jozinović, vrši različite službe u Vhrbosanskom ordinarijatu.
Nadbiskup Alaupović 28. lipnja 1965. imenuje Dr.Jozinovića vrhbosanskim kanonikom, a dvije godine kasnije imenovan je za „prepošta“ Kaptola i generalnim provikarom Nadbiskupije.
S imenovanjem Dr. Čekade 12. lipnja 1967. za Vrhbosnakog nadbiskupa, dr. Marko Jozinović ubrzano obnaša veliki broj odgovornih službi.
Imenovan je na sljedeće službe: Ravnatelja nadbiskupske kancelarije, prosinodalnog suca, referenta za katehizaciju i sjemenište, te za profesora moralne teologije.
U svim službama koje obnaša stalno je  naglašen „tonus pravednosti“. Kao profesor „moralne teologije“ nije skrivao svoje nastojanje kako treba izgledati lik svećenika. U svim njegovim nastojanjima uvijek se provlačilo pravilo: „Božji zakon mora biti zakon života.“  Kao profesor, nije se mirio s postojećim stanjem, kako u društvu kojim upravljaju  komunisti, tako i  stanjem u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U moralnoj teologiji, koju je rado uvezivao s vrhonaravnim i naravnim pravom, nije vidio lik svećenika koji se bavi bilo kakvim oblikom „trgovine“. Kasnije kao Ordinarij, takve svećenike teško kažnjava. Nije se kratio veličati vjeru hrvatskog katoličkog puka u Bosni i Hercegovini. Svećenički lik, želio je što više uokviriti, ne samo u moralno pravne okvire, nego i u onu  dušu odanu Bogu i narodu, koja u svim teškim vremenima drži dušu našeg vjerničkog puka. Kao profesor, neprestano ističe vrijednost moralnih kreposti, kao neophodne za lik dobrog svećenika. Često je ukazivao na svijetle likove Katoličke crkve. Neograničeno ističe ljubav prema vrijednosti crkvenih "Dogmi", a sam ih je svojim životom dosljedno i ljubio, i štovao. Vrijednost Crkve, s likom osobe Isusa Krista neprestano pretpostavlja za svećenički put, a njega vjernici katolici u Bosni  vjerno slijede. Spajao je  veličanstvenu božansku Objavu, kojom Bog u jednostavnosti i skromnosti vlastitog življenja u osobi Isusa Krista, vodi ovaj svijet i naš hrvatski katolički puk koji živi i svjedoči Život u skromnosti i jednostavnosti.

Kao službenik mjesne Crkve, i sam je živio skroman život. Za takav se svećenički život, žestoko zalagao. Oštro je kritizirao svaki luksuz kod svećenika koji nije primjeren ni prostoru ni vremenu. Nije se libio kritizirati pastoralnu nebrigu zbog prevelikih župnih teritorija na kojima se svećenici ponašaju kao „feudalci“. Često je tu moć spajao s bliskom moću i društvenog političkog položaja, kojeg su neki ostvarivali kolaborirajući s tadašnjom za crkvu ne prihvatljivom komunističkom vlašću. Nije nikada prihvatio crkveni kompromis „šutnje“  od strane Crkve prema ne odobrenom, ali i ne zabranjenom udruženju „Dobri pastir“. Udruženje se sastojalo od  većinskog  redovničkog franjevačkog klera i jednog manjeg dijela diecezanskog klera. Kasnije kao Nadbiskup, pokušavat će stvari vidjeti u drugom svjetlu, želeći povući određene poteze u tom pravcu, ali se već nazire i zalaz komunističkog načina organiziranja društvene zajednice.

Ako pogledamo život, koji je prethodio njegovoj novoj službi na mjesto Nadbiskupa, možemo reći da je to bio buran, odlučan i kreativan svećenički život jednog skromnog ali izrazito čvrstog Kristovog svećenika, upravo onakvog, kakav je bio i vjerni puk iz kojeg je ponikao.

Živio je svoje kreativno doba u vrijeme u kojem se na prostorima bivše Jugoslavije, a osobito na prostorima BiH, događaju velike promjene. Odlaskom Rankovića s političke scene, koji je bio protivnik daljnjeg približavanja Jugoslavije Zapadu 1966., utvrđuju se putovi uspostave diplomatskih odnosa s Vatikanom. Nakon nukleusa konkordata između Vatikana i Jugoslavije priprema se otvaranje državnih granica prema Zapadu za kontrolirano kretanje kapitala i ljudi. U takvim okolnostima dolazi i prof. dr. Krunoslav Draganović, koji ima specifičnu zadaću u novonastalim okolnostima. U tom periodu, nešto većih sloboda, pokreće se katolički tisak: u Hrvatskoj Glas Koncila, a nešto kasnije u BiH pokreće se poslijeratno izdanje Vrhbosne, a osobito treba istaknuti uspostavu „Misijske centrale“ u Sarajevu, koja je izravno podređena Kongregaciji u Rimu. Ingerencija ovog Papinskog ureda je za čitavu Jugoslaviju. Na čelu iste je, dr. Zvonimir Baotić.

Na društveno političkoj sceni 1968. teku studentski nemiri u Beogradu, a 1971. u Zagrebu pod sloganom „Hrvatsko proljeće“, u svrhu društvenih reformi i većih ljudskih sloboda. Ova i druga društvena događanja, podižu temperaturu komunističkim vlastima koje 1974. pripremaju neke ustavne promjene. Ipak, nešto se značajnije   još nije  moglo dogoditi. Zapad je diktirao tempo. Vođa države Jugoslavije Tito, kojeg su zapadne snage podupirale još od 1948. u odvajanju od „Istočne hemisfere“, bio je dobro čuvan za predstojeću ulogu koju mu Zapad dodjeljuje. Dobro ga čuvaju i kontroliraju  udruživanje „Trećeg bloka“ tzv. „Nesvrstanog bloka“, iz kojeg će oni mirno crpsti crno zlato pune četiri decenije. Blagostanju Zapada, pogodovao je kontrolirani mir u „Trećem bloku“.

U prostorima Nadbiskupije teku intezivne pripreme oko vraćanja nekadašnje zgrade Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Nakon povratka jednog dijela zgrade, Katolička bogoslovija otpočinje ponovo s radom u Sarajevu. (Do tada, naši su studenti najčešće studirali u Đakovu). U isto vrijeme Bosanskoj franjevačkoj provinciji  1966. daju se otvorene mogućnosti izgradnje nove teologije u Nedžarićima. 

U svemu tome, dr. Marko Jozinović, intezivno sudjeluje na najodgovornijim službama.   
Smrću nadbiskupa Čekade 18. siječnja 1976. otvaraju se nove mogućnosti koje treba rješavati na prostorima Vrhbosanske nadbiskupije. Iako je nadbiskup Čekada imenovao pomoćnog biskupa dr.Tomislava Jablanovića iz župe Dolac kod Travnika, koji nije bio biskup koadjutor (biskup s pravom nasljedstva), otvorila se mogućnost odabira novih kandidata. Neki novo pristigli ljudi, između ostalog, imali su zadaću reći svoje mišljenje i rekli su: nadbiskup treba biti dr. Marko Jozinović, uz još jednog kandidata kojemu za sada nije potrebno spominjati ime.

Odlukom Svete Stolice 30.svibnja 1977. postavlja se za Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Marko Jozinović. Biskupiju preuzima u kanonski posjed 29. kolovoza 1977. Za biskupa je zaređen 23. listopada 1977. Zaredio ga je pronunciji Michele Cecchini, uz  glavne suzareditelje zagrebačkog nadbiskupa Kuharića i mostarskog biskupa Čulu. Kao suposvetitelji bili su: nadbiskup beogradski Gabrijel Bukatko, biskup Joakim Herbut, biskup Nikola Prela, biskup Severin Pernek, biskup Ćiril Kos, biskup Pavao Žanić, biskup Mijo Škvorc i biskup Tomislav Jablanović.

Ubrzo je cijelu Biskupiju propuhao novi Duh, s naznakom da se riješe sva kompromisna svećenička kadrovska rješenja. S više ili manje uspjeha, energično ih je sprovodio u djelo. S takvim stavom, svjesno ulazi u nove odnose među klerom. Bili su to nekad teži, nekada lakši odnosi. Uz novo pristigla svećenička zvanja iz vlastite Teologije drugačije je gledao i neka pastoralna rješenja. Nije bio zadovoljan s pastoralnim radom u nekim zaista velikim župama.

Najvaljuje neophodno nove programe u pastoralnom radu, a i cijepanja velikih župa na manje radi lakšeg kordiniranog rada s vjernicima. Svećenike koji nisu držali redovitu  vjeronaučnu katehezu poziva na odgovornost i najčešće ukazuje na premještaj. Ranije sam istaknuo, kako je kao profesor Moralne teologije vidio lik svećenika, i sve što se nije uklapalo u takav profil pokušavao je usmjeravati u tom pravcu.

U svojim nastojanjima da poveže katolike Hrvate u biskupiji s onima koji su otišli iz biskupije na privremeni rad u inozemstvo, šalje veliki broj svojih svećenika u hrvatske Misije u Zapadnoj Europi. S njima je održavao redovite kontakte.

U teritorijalnom preustroju župa, osnivaju se  nove župe: Čajdraš, Turbe, Ularice, Kopanice, Grbavica-Sarajevo, Sijekovac, Novi Travnik, Ilijaš, Briješće, Globarica, Dragunja, Drijenča, Šikare, Par Selo, Tarčin, Gornja Komušina, Lug-Brankovići (1989.) i posljednja župa Lovnica. Ukupno osamnaest novih župnih centara. Treba napomenuti da su mnogi prijedlozi bili pominjani, ali do njihove realizacije zbog raznih okolnosti nije došlo. 

Ako napravimo presjek Arhitektonskih ostvarenja u vremenu i prostoru Vrhbosanske nadbiskupije, u periodu od 1878-1992 uklopit ćemo Ahitektonska ostvarenja u periodu biskupovanja dr. Marka Jozinovića. 

Iz Otomanskog carstva u Nadbiskupiji su postojale: 4 župne crkve, 1 župna kuća i tri samostana.

Iz perioda Monarhije (1878-1918) u prostorima Dijeceze izgrađeno je: 46 župnih crkava, 9 župnih kuća, 5 samostana, 1 dom za stare,  Gimnazija u Visokom, Nadbiskupijski dvor, Gimnazija u Travniku, zgrada Vrhbosanske teologije s crkvom, Zavod sv. Vinka, Zavod sv. Josipa, Samostan na Bistriku, škola u Zenici i jedna zgrada Nuncijature.

Iz perioda Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca od 1918-1941 i NDH-a od 1941-1945 u prostorima Dijeceze igrađeno je: 30 župnih crkava, 9 župnih kuća, 1 škola, 1 dom, 2 samostana i jedna dvorana.

Iz perioda Jugoslavije (1945-1992) u prostorima Dijeceze izgrađene su: 72 župne crkve, 76 filijalnih crkava, 111 župnih kuća, 16 samostana, 1 dvorana i 1 dom za stare.

Ako izdvojimo Arhitektonska ostvarenja u vrijeme biskupovanja dr. Marka Jozinovića ona su:

Župa Brestovsko: izgrađena je  kuća 1983. i  prelijepi samostan Klarisa 1989.
Župa Gromiljak: izgrađena župna crkva 1987. i kuća, te velebni samostan sestara  SMI.
Župa Kiseljak: izgrađena župna crkva 1986.
Župa Doljani: izgrađena župna kuća 1990.
Župa Gračac: izgrađena župna kuća 1987.
Župa Prozor: izgrađena župna kuća 1991.
Župa Uzdol: izgrađena župna crkva 1985.
Župa Goražde: kuća i kapela 1983.
Župa Briješće: izgrađena župna crkva 1992.  i župna kuća 1984.
Župa Grbavica: kupljena kuća 1979.
Župa Novo Sarajevo: izgrađena kuća 1980. i samostan sestara.
Župa Stup: izgrađen novi velebni samostan Karmelićanki.
Župa Bistrica kod Uskoplja: župna kuća 1979. i samostan sestara.
Župa Dobretići: izgrađena župna kuća 1988.
Župa Glavice: izgrađena župna crkva 1980. i kuća
Župa Uskoplje: župna kuća 1987.
Župa Brajkovići: izgrađena kuća 1988-1990.
Župa Travnik: samostan sestara 1980.
Župa Turbe: izgrađena župna crkva 1990.
Župa Globarica: Izgrađena župna crkva 1984. i župna  kuća 1987.
Župa Lovnica: izgrađena kao filijalna crkva 1980. i župna kuća. Crkva 1989. i postaje  župna.
Župa Lug-Brankovići: izgrađena župna crkva i kuća 1987-1989.
Župa Maglaj: izgrađena župna crkva 1977. i samostan sestara 1986.
Župa Čajdraš: Izgrađena župna crkva 1979. i župna kuća 1978.
Župa Klopče: župna kuća 1982.
Župa Bos.Brod: izgrađen samostan sestara 1990.
Župa Cer: izgrađena župna crkva 1982.
Župa Foča: izgrađena župna crkva 1990.
Župa Sijekovac: izgrađena župna crkva 1985. i župna kuća 1982.
Župa Žeravac: izgrađena nova župna kuća 1980.
Župa Dragunja: izgrađena župna crkva 1985.
Župa Drijenča: izgrađena  župna crkva 1986.
Župa Par Selo: izgrađena župna crkva 1992.
Župa Šikara: izgrađena  župna kuća 1989.
Župa Tuzla: izgrađena  župna crkva 1983.
Župa Gornja Komušina: izgrađena  župna crkva 1979.
Župa Komušina: izgrađena  župna crkva 1982. i kuća 1982.
Župa Sivša: izgrađena  župna kuća 1979.
Župa Ularice: izgrađena župna crkva i kuća 1982.
Župa Dubrave: izgrađena  župna kuća 1978.
Župa Zovik: izgrađena  župna crkva 1988. i župna kuća 1985.
Župa Gornnja Tramošnica: izgrađena župna kuća 1987.
Župa Posavska Mahala: izgrađena je župna crkva 1990.
Župa Domaljevac: Izgrađena župna crkva 1979.
Župa Hrvatska Tišina: izgrađena župna kuća 1985.
Župa Prud: izgrađena župna crkva 1991. i župna kuća 1990.
Župa Vidovice: Izgrađena župna crkva 1986.

U trinaest godina biskupovanja Dr. Marka Jozinovića, vidimo da je izgrađeno 30 novih župnih crkava, 26 novih župnih kuća, a još za  mnoge nemamo točnih podataka. Izgrađeno je 8 samostana od koja tri velebna zdanja.

Od 76 izgrađenih  filijalnih crkava, većina su izgrađene u periodu nadbiskupa Jozinovića jer su mnogi, a najvećim dijeom Franjevački pastoralni centri, da bi izbjegli cijepanje župe, pribjegli osnivanju filijalni crkava.

Nadbiskup Jozinović, izrazito je insistirao na gradnji župnih Katehetskih dvorana  od koji su mnoge nastale upravo u tom periodu.

Vrijedno je istaknuti, da je za mnoge od pomuenutih građevina dao preporuku humanitarnim organizacijama poput: „ Europskog Hilfsfonda“ u Beču, „Kirche in Not“ u Konigsteinu, te Kongregaciji „Propaganda fide“ u Rimu, i nekim drugim manjih donatorskim fondovima ili biskupijama.

Ordinarijat je u to doba kupio priličan broj obiteljski kuća iz kojih se kasnije razvijaju župni centri.

Osvrt

Iz bogatog, plodnog i u nekim etapama na smrt teškog života, svećenik, a kasnije nadbiskup dr. Marko Jozinović, je čovjek: izrazito kreativnog, čvrstog i upornog karaktera, kojemu je geslo života bilo: „Božji zakon je zakon života“.

Zbog zdravstvenih razloga umirovljen je 19.travnja 1990., a za apostolskog administratora imenovan je đakovačko-srijemski biskup mons. Ćiril Kos.

Sveta je Stolica 7. prosinca 1990. imenovala za novog nadbiskupa Mons. Vinka Puljića.

Umirovljeni nadbiskup dr. Marko Jozinović, svoje posljednje godine zbog rata provodi u biskupijskoj kući u Dubrovniku u kojoj umire 11. kolovoza 1994. Sahranjen je  13. kolovoza iste godine u sarajevskoj katedrali, u zajedničkoj grobnici sa svojim predčasnicima.

   

Prilog

Ako bi htjeli saznati nešto više  o nadbiskupu Jozinoviću, potrebno je pogledati kako on  gleda na život mjesne i opće Crkve u nekim svojim važnijim govorima.

  1. KRŠĆANSKA NADA UZ PAPINU SMRT(Nadbiskupova homilija prigodom Zadušnice za papu      Pavla VI u Katedrali u Sarajevu 11.kolovoza 1978.)
  2. S PAPOM ŽELIMO ŠTO JE BOŽJE (Mt 16,23) (Nadbiskupova homilija uz pontifikalnu zahvalnicu      za novog Papu Ivana Pavla I. 3.rujna 1978. u Katedrali u Sarajevu)
  3. NENADANA SMRT ZA VINOGRAD GOSPODNJI(Nadbiskupova homilija prigodom Mise zadušnice za      Papu Ivana Pavla I. u Katedrali 8. listopada 1978.)
  4. UZ PAPU IVANA PAVLA II. POD VODSTVOM DUHA SVETOGA(Nadbiskupova      homilija prigodom Mise zahvalnice nakon izbora Pape Ivana Pavla II. u       Katedrali 22.listopada 1978.)
  5. HOMILIJA NADBISKUPA DR.MARKA JOZINOVIĆA NAD GROBOM KRALJICE      KATARINE KOSAČA 29. TRAVNJA 1979. U RIMSKOJ CRKVI ARA COELI.

      ***********************

 

Ad 1.  KRŠĆANSKA NADA UZ PAPINU SMRT         

Na blagdan Gospodnjeg Preobraženja, u prošlu nedjelju 6. kolovoza 1978., doživio je svoje preobraženje Papa Pavao VI. Kada je  -  po zemaljskoj smrti -  iz ovoga života gdje gledamo i vjerujemo samo kao u zagonetki prešao u konačno razdoblje Života gdje se po milosti licem u lice vidi Bog i sve u Njemu (usp. 1 Kor 13,12). Ovo se njegovo preseljenje među ljudima doživljava kao gubitak za cijelo čovječanstvo, kako izriču i mnogi koji ispovijedaju posve drugačije životno opredjeljenje nego što je Papino i naše. Smatramo da je razlog u tome što je vrhovni vidljivi Poglavar katoličke Crkve svojim životom i radom dokazao kako je njegovo srce – slično Spasiteljevu – kucalo za svakoga čovjeka, posebno za sve one koje je pritiskala bilo kakva potreba ili nevolja: živo se trudeći oko učvršćivanja mira među ljudima i otklanjanja svakog oblika nasilja i ujedno se zalažući za djelotvornu pomoć svima potrebnima. Radi toga je odlazak pape Pavla VI. s ovoga svijeta gubitak za kojim i mi žalimo.

No kršćani ipak za pokojnima nikad ne tuguju „kao oni koji nemaju nade“ (Sol 4,13). Uza svu naime veliku i sudbonosnu važnost našega rada, života i opredjeljenja na zemlji, ipak je glavno razdoblje ljudskoga života  ono koje počinje nakon zemaljske smrti i koje onda traje vječno. Stoga mi „živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i Pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tit 2, 12-13), jer mi u ovom prolaznom tražimo Boga, težimo za njim, u privremenom tražimo buduće (Heb 13,14), nadamo se doći zauvijek Bogu, kod njega je naša trajna i konačna Domovina na nebu (Fil 3,20). Nas danas upravo iznenađuje kako je prvim kršćanima vladala ta misao i želja glede blizog ponovnog dolaska Gospodinova. To se odražava i u poslanicama sv. Pavla koji kao da svaki čas očekuje povratak Spasiteljev, kad piše: „Vrijeme je već da se od sna prenemo, jer nam je sada  spasenje bliže nego kad povjerovasmo“ (Rim 13,11); „Radujte se u Gospodinu uvijek.... Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što“ (Fil 4,4-6). I knjiga Otkrivenja završava zazivom, što je onda bio na ustima svakoga kršćanina: „Dođi Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20).

Po tom osjećaju blizoga dolaska Gospodnjega prvi se kršćani nisu toliko vezali za vremenito: u očekivanju Gospodina i tisućljeća izgledaju kao trenutci i po toj su nadi već bili u vječnosti. Jer ih je zaokupljala misao kao da već sutra dolazi Gospodin, zato ih prolazne svagdanje potrebe nisu toliko zabrinjavale i zaokupljale.

Mi današnji kršćani ne mislimo tako. Mi često i tako lako živimo kao da ovaj svijet neće nikada proći i kao da ćemo još jako dugo živjeti. Koliko je danas oslabljena kršćanska nada i očekivanje vječnoga, pokazuje na i to što se na ovom svijetu osjećamo uistinu kao kod kuće, što svom životu dajemo ritam prema vremenitom a ne prema vječnosti, što općenito više cijenimo zemaljsko  od nebeskog i što smo više obuzeti brigama za prolazno nego za vječnu stvarnost. Tako se čini, da je u naše vrijeme kod mnogih zamrla kršćanska nada s očekivanjem vječnosti. Ljudi često traže neko poravnavanje između Božji prava i stvari ovoga svijeta, a mjesto toga kompromisa trebalo bi da nam sve služi postizavanju Boga koji je jedini sve u svemu.

I mi smo djeca svoga vremena, pa nas lako može obuzeti malodušnost. Zaboravljamo, osobito u žalosti i nevolji, da sve pridonosi dobru onih koji ljube Boga (Rim 8, 28).  Potrebno je da se uzdignemo u svijesti da pripadamo samo Bogu i da nam je svrha i sreća jedino u Njemu. Na taj način treba da u kršćanskoj nadi naučimo ovom životu davati sve dublji smisao i značenje prolaznoga putovanja u isčekivanju vjernosti. Ta se naša nada zasniva i ostvaruje u Isusu Kristu koji je naša blažena nada što je čekamo. On je, kako kaže II Vatikanski sabor, Riječ Božja po kojoj je sve stvoreno i „postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi... Gospodin je cilj ljudske povijesti,.... središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio svoju desnu postavši ga sudcem živima i mrtvima. U njegovu Duhu oživljeni i ujedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti koja potpuno odgovara planu njegove ljubavi:  „Obuhvatiti pod jednu Glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji“ (Ef 1,10)“ /GS 45/. 

Život i smrt Pape Pavla VI. utvrđuje nas u toj nadi. I nedavno je spominjao svoj skori susret s Gospodinom koji se ostvario prije pet dana. U toj je nadi živio i radio kao Papa punih 15 godina, nastojeći svima ljudima uliti osnovnu nadu u bolju budućnost i na zemlji, ali konačno i svakako na nebu.

Nastavio je i dovršio II Vat. sabor  i cijeli je svoj pontifikat posvetio nastojanju da se provede u djelo što je na Koncilu zaključeno i zacrtano. Time je današnjem svijetu na suvremeni način ispunio što je Spasitelj naredio Apostolima da po cijelome svijetu propovijedaju Evanđelje svakome stvorenju (Mk 16,15) Zato se Pavao VI. nije ograničio samo na nutarnju obnovu u Crkvi, nego je zahvatio cijeli svijet svojim plemenitim djelovanjem.

Počevši od susreta s patrijarhom Atenagorom pridonosio je stalno svoj dio ekumenskom zbližavanju svih kršćana na putu prema konačnom jedinstvu u Kristu. U jedinstvu vjere u istoga Boga Stvoritelja pokrenuo je dijalog s religijama koje nisu kršćanske i ustanovio je za te veze posebni Sekretarijat, pa i Sekretarijat za one koji ne vjeruju. Opće ljudske i međunarodne probleme osjećao je živo i predlagao rješenja tražeći uvijek da se poštiva dostojanstvo svake osobe i jednaka prava sviju naroda u solidarnoj bratskoj povezanosti. Zato je putovao i osobito primao utjecajne ljude drugačijeg životnog opredjeljenja nego što je njegovo. Svi se dobro sjećamo njegova susreta (1971) s Predsjednikom nove Jugoslavije. Uvijek se nedvojbeno zalagao za mir, protiv svakoga sukoba i nasilja. Kad je nastupio u Ujedinjenim nacijama, imao je simpatije svih ljudi dobre volje. Kroz niz godina prema njegovoj zamisli svaku građansku godinu započinjemo danom mira za koji je on upućivao svoju posebnu poruku, uvijek suvremenu. Tako je za početak ove godine pisao proti nasilju koje se, na žalost, u više navrata i oblika pojavljivalo u zadnje vrijeme.

Hodočastio je i hodočasnički ponizno molio npr. u Svetoj zemlji i Fatimi. Poticao je, posebno pohađajući bolesne neka mole imajući pred očima Krista patnika u kojem i naše boli dobivaju spasiteljsko značenje.

Papa Pavao VI. je proglasio prvog našeg sveca; Nikolu Tavelića i bio je oduševljen Hrvatima hodočasnicima. Za našu je Nadbiskupiju imenovao nadbiskupom Dr. Smiljana Čekadu, a također živima: Dr. Tomislavu Jablanoviću, biskupu i Nadbiskupu i novom Nadbiskupu one je odredio da se dadne bula o imenovanju.

Zaslužio je dakle, višestruko da se pomolimo za pokoj njegove duše i da ovu Sv.Misu prikažemo na tu nakanu. To je utjeha i Crkvi koja je ožalošćena Papinom smrću, ali nije i ne može biti pokolebana, jer je ona vječno živući organizam; otajstveno tijelo kojemu je  Krist glava, a Duh Sveti duša, pa će sigurno opet doći dostojan novi vidljivi poglavar da izvrši svoju zadaću, kako je i Pavao VI. izvršio svoju, živeći i radeći u sigurnoj kršćanskoj nadi. 

Ad 2.   S PAPOM ŽELIMO ŠTO JE BOŽJE (Mt 16,23)

        Smatram da nam današnja čitanja mogu poslužiti kao uvod u ovo naše slavlje prigodom svečanog nastupa novoizabranog Pape Ivana-Pavla I., kad se želimo dragom Bogu zajednički zahvaliti na ovome velikom daru koji je za mnoge bio iznenađenje mimo sva novinarska i druga nagađanja. Pokazalo se očito da Duh puše gdje hoće (Iv 3,8) i da često Božji i ljudski putovi nisu podudarni.

            Vidimo već u 1. današnjem čitanju iz nekoliko misli proroka Jeremije kako je on zapravo želio svoj život urediti drugačije nego što mu je stvarno tekao. On je volio mirno živjeti u svome Anatotu; ali je Božja namisao bila da Jeremija prenosi Božju poruku ljudima svoga vremena i naroda gdje je javno mišljenje bilo oprečno Jeremijinu propovijedanju. Jeremija se ipak – makar uz osobnu žrtvu – priklonio Božjem naumu te njegovu pouku i danas slušamo.

            Slično Jeremiji i njegovim zemljacima vidimo i kod Petra nešto tako. Ni njemu ne ide u glavu da bi Sin Božji kojega je on – kako smo čuli prošle nedjelje – javno i jasno ispovjedio u Isusu Kristu, da bi taj Spasitelj mogao i smio trpjeti pa čak i umrijeti. Zato je on, po toj ljudskoj logici (kojom želimo od sebe i od naših dragih otkloniti sve neugodnosti) kušao odvratiti Isusa Krista od podnošenja muke o kojoj je upravo dao prvu najavu.

            Sigurno smo ostali iznenađeni kojim riječima Isus odbija Petrovu intervenciju, jer nije u skladu s Božjim naumom. Bog je naime odlučio spasiti grješno čovječanstvo upravo na taj način, što će sam Sin Božji postati čovjekom i kao Gospodnji Sluga-Patnik (Iz 53,11) sebe žrtvovati i zaslužiti svojom mukom i smrću svima nama oproštenje i milost: čak da postanemo posinjena Božja djeca. Petru je trebalo vremena da to napokon shvati. A shvatio je nakon Isusova uskrsnuća, kad mu je Isus predao ovce i jaganjce (Iv 21, 15-17) cijelu svoju Crkvu koju je obećao osnovati na njemu; shvatio je kad je primio Duha Svetoga da znači spasiti život ako ga položi za svoga Gospodina (Mt 16,26), i Petar je ustrajao u prihvaćanju toga Božjeg nauma o našem spasenju po kojem se u Spasiteljevu muku uključuju kao neka nadopuna (Kol 21,24) i sve naše patnje i žrtve koje po tom dobivaju i za nas i ostalu braću ljude spasiteljsko značenje.

            Mi to dosta lako razumijemo o Isusu Kristu, ali kad se radi i o našem nošenju križa i svagdanjem odricanju sebe tj. svojih prirođenih težnja i želja, onda bismo često kao i Jeremija radije pošli u kakav svoj mirni Anatot, ili bismo poput Petra kušali i to otklonili. Ipak već sv. Pavao (čuli smo ga u 2. čitanju) poziva – možemo reći – sve kršćane da svoje tijelo prinesu Bogu kao živu žrtvu, svetu i Bogu ugodnu, a ne da se prilagođavaju i priklanjaju duhu ovoga svijeta (Rim 12,1-2). Tako novozavjetni čovjek treba da sebe prinosi ne ubijajući se nego čisteći svoju dušu od zlih misli i težnja da tako postane čista sveta žrtva spaljujući odricanjem u sebi ono što je zlo.

            Ovu i sve ostale pouke Božje – po Isusovoj odredbi – prenose nam apostoli i njihovi nasljednici s Petrom na čelu. Njima je Gospodin dao jamstvo da će biti uz njih do konca svijeta te da će biti svezano i na nebu što oni svežu na zemlji (Mt 18,18). To je za nas veliko olakšanje, jer ne moramo sami sve od početka istraživati da bismo došli do Božje istine, do onoga što Bog hoće i što od nas želi. Zato smo Bogu zahvalni uvijek, a posebno mu zahvaljujemo danas što i opet imamo Petra u Ivanu Pavlu I. koji će nam u naše vrijeme prenositi i tumačiti što je u skladu s onim što Bog želi.

            On je svoj program iznio već u svome prvom govoru koji nam je u cijelosti prenio današnji broj Glasa Koncila.

            Papa Ivan-Pavao I. kani i želi:

-          Ostvariti što je zacrtano na II. Vatik. saboru, i to: s jedne strane „bdijući da zalet – možda plemenit, ali neoprezan – ne izopači njegova sadržaja i značenja; a s druge strane da, kočničarske i bojažljive snage ne uspore veličanstveni poticaj obnove i života.“

-          Netaknuto „sačuvati veliku disciplinu Crkve u životu svećenika i vjernika... kako u vršenju evanđeoskih kreposti, tako i u služenju siromasima, malenima i nezaštićenima“ te revizijom Crkvenog Zakonika osigurati svetu slobodu „djece Božje, čvrstoću i postojanost pravnog ustrojstva.“

-          Crkvi je vlastita dužnost naviještanje Evanđelja pa: „Nadahnuta vjerom, hranjena Riječju Božjom i jačana nebeskom hranom Euharistije, Crkva mora proučavati svaki put, tražiti svako sredstvo – zgodno ili nezgodno (2 Tim 4,2)... za naviještanje spasenja, što stavlja u duše nemir traženja istine i u tome ih jača pomoću odozgor. Kad bi sva djeca Crkve znala biti neumorni misionari Evanđelja, iznova bi procvala svetost i obnova u svijetu koji je žedan ljubavi i istine.“

-          „U nastavljanju ekumenskog napora Papa namjerava posvetiti svoju promišljenu pozornost svemu što može pogodovati jedinstvu, bez ustupaka što se tiče nauka vjere, ali također i bez oklijevanja.“

-          „Nastaviti oprezno i odlučno onaj vedri i konstruktivni dijalog što ga je neprežaljeni Pavao VI. stavio u temelje i program svoje pastoralne djelatnosti zacrtavši to u velikoj enciklici „Ecclesiam suam“, za uzajamno upoznavanje među ljudima, također onima koji ne dijele našu vjeru...“

-          „Promicati sve hvale vrijedne dobre pothvate koji mogu štititi i povećati mir u smućenom svijetu: pozivajući na suradnju... sve ljude... da bi unutar naroda podizali brane slijepom nasilju što razara... a u međunarodnom životu da bi ljude privodili uzajamnom razumijevanju, povezivanju snaga što promiču društveni razvoj, da bi suzbijali tjelesnu glad i duhovno neznanje, da bi promicali uzdizanje naroda koji su manje obdareni blagostanjem premda su bogati snagom i voljom.“ 

Papa nastavlja: „U ovaj čas koji nas ispunja strahom, ali nas jača Božjim obećanjima, upravljamo pozdrav svojoj djeci. Htjeli bismo ih sve imati ovdje da ih gledamo u oči i da ih zagrlimo ulijevajući im hrabrost i pouzdanje, moleći da nas shvate i da za nas mole.“

Nadam se da ćemo shvatiti Papu i ustrajno moliti za nj. To će biti naša pomoć njemu na koji on i računa, prepuštajući se Gospodinu čija ga milost neće napustiti. Bl. Djevica Marija bit će Papi i nama „sjajna zvijezda.“ Poduprijet će ga sv. Petar „svojim zagovorom i primjerom“, a sv. Pavao voditi „u apostolskom poletu prema svima narodima na zemlji.“ Neka budu s nama naši sveti zaštitnici!

Ivan-Pavao I. svoju program poruku završio je podjeljivajući svemu „svijetu svoj prvi najsrdačniji apostolski blagoslov“: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Ad  3.  NENADANA SMRT ZA VINOGRAD GOSPODNJI 

U vinorodnim je krajevima sada vrijeme berbe grožđa po vinogradima. U taj okvir prikladno se uklapa i današnja liturgija, iako ne odzvanja radosnim poklicima vesele berbe nego ozbiljnim prijekorom, a  puna je govora o vinogradu, o gospodaru vinograda te njegovu očekivanju i zahtjevima, pa i o kazni.

Crkva nam najprije iznosi na razmišljanje poruku proroka Izaije starozavjetnom Izraelu. Izajia je prorok koji se tuži, nezahvalnost svoga naroda prema Gospodinu Bogu. To slikovito izriče parabolom o ljubljenom ali nezahvalnom vinogradu koji zato mora očekivati zasluženu kaznu. I u odlomku današnjeg Evanđelja čuli smo Isusovu prispodobu koja se nadovezuje na Izaijinu sliku o vinogradu.

Izaija nam tumači da je vinograd i njegov gospodar slika Izraela i Boga: „Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov.“ Grožđe označuje pravednost: „Nadaše se da će uroditi grožđem... Nadao sam se pravdi, ...a on urodi vinjagom, eto nepravde.“ Vinjaga je znamen prolijevanja krvi i tlačenja. Cijeli se odsjek prikazuje kao parničenje između Boga i naroda: Bog dokazuje svoju nevinost pa preko proroka optužuje i sudi. Između Boga naime i naroda postoji savez na temelju kojega se prosuđuje tko je kriv a tko prav. Ovo je kod proroka vrlo uspješan način da dovedu narod na priznanje grijeha i na Božju vjernost savezu. Tako vinograd i drugdje kod proroka (Iz 3,4; Jer 2,21; 12,10; Hoš 10,1) predočuje Izraela. Ističe se Božja ljubav prema tom vinogradu kao prema zaručnici: to je „izabrani nasad!“ Sva pomnja i briga: okopavanje, krčenje kamenja, sađenje plemenite loze, kula, tijesak u vinogradu na brežuljku znak je i dokaz Gospodareve ljubavi.

No, Bogu se ne uzvraća ljubavlju, ne shvaća se, nego se čak i odbija! On je zbilja sve učinio što se moglo. Stoga će izrođeni vinograd – jer je napustio Boga – biti napušten poput neobrađene zemlje zarasle „u drač i trnje“, bez plodne kiše.

I u pripjevnom je psalmu današnje nedjelje govor o razorenom i opustošenom vinogradu. Narod je u to vrijeme bio podvrgnut patnjama radi asirske najezde. Psalam podsjeća na Boga, kako se od davnine brinuo za svoj narod, taj vinograd što je presađen iz Egipta te onda postao slavan među narodima, a sad je zapeo u tešku nevolju. Zato se obraća Bogu nek On priskoči u pomoć da svoj narod spasi od potpune propasti.

Isusova prispodoba o vinogradarima – ubojicama upozorava poglavare (koji se spremaju da ubiju Njega: Sina, baštinika) da će stoga taj Božji vinograd od njih biti oduzet i predan drugima. „Kraljevstvo će se Božje oduzeti od vas i dat će se narodu koji donosi njegove plodove.“

U ove ozbiljne misli o opomeni ne samo starom Izraelu nego i svakom od nas uklapaju se i naše misli o nenadanom potresnom događaju. Bog naime sve sa svoje strane daje i čini za naše dobro, a od vremena do vremena potresa nas, jer nas voli, i prisiljava nas da se zamislimo i da se u savjesti ispitamo.

Na ovo nas navodi i nedavna smrt Pape Ivana-Pavla I. koji nas je tako naglo ostavio i preselio se u vječnost prije 10-ak dana (28. rujna u kasnu večer).

Cijeli je svijet bio iznenađen kad je onako brzo izabran, a nitko ga prije nije spominjao kao kandidata, čak ni novinari. Novost je bila i njegovo dvostruko ime: Ivan-Pavao, prvi put u povijesti papinstva. Na novi je način započeo službeno svoj pontifikat: bez krunjenja, samom koncelebriranom Misom. Sve su to bila iznenađenja, ali ugodna iznenađenja koja su prerasla u velike simpatije sviju prema Papi koji je uvijek bio nasmijan, prijateljski bliz svakome. Radovali smo se što ga je Duh Sveti pronašao i stavio na čelo Božjoj Crkvi. No ova je naša radost bila uistinu kratka, prebrzo se okrenula u žalost: jedva 33 dana nakon iznenadnog izbora došlo je još veće iznenađenje kad se čulo da je novi nasmijani Papa Ivan Pavao I. 29. rujna osvanuo mrtav, a da nitko to nije prije primijetio. Zadnje što je čitao bila je poznata zlatna knjižica Nasljeduj Krista.

U današnjem jadnom razdoblju terorizma, nasilja, pa i ubijanja vodećih ljudi, mnogima se spontano nametnulo pitanje: da nije možda ovakav Papa nekome smetao te valjda uklonjen tko zna kakvim makinacijama ako ne i trovanjem koje se ne će kontrolirati, jer se nad Papama ne vrši obdukcija? No niz činjenica upućuje samo na posve prirodnu smrt, izazvanu naporom koji je bio prevelik za višestruko već načeti organizam. Nitko doduše to nije prije iznosio i svi smo u nasmijanoj pojavi gledali dobro zdravlje; no sad se zna da je Sv. Otac Ivan Pavao I. prije već imao 4 operacije, bio u bolnici u 8 navrata, imao pola pluća itd. S tako nagriženim organizmom došao je u posve novu i drugačiju sredinu, gdje se mogao osjećati poput ribe izvan vode (kako je sam rekao) i uistinu osamljen, a na nj je palo – i to naglo – veliko breme tako teško da mu nije mogao dulje odolijevati te je promijenio svijet. Uza sve to bio je uvijek nasmijan, a to je znak i dokaz kako i u slabu tijelu može biti veliki duh i neobična ljubav prema Bogu i ljudima slično sv. Pavlu koji je također bio u tijelu slabunjav, a duhom izvanredno velik.

Zašto nam ga je dragi Bog dao i tako ga brzo i naglo opet uzeo?

Ne ćemo biti zloguki pa odgovor tražiti u 1. čitanju ove nedjelje: o obraćenju u pustoš Gospodnjeg vinograda koji je mjesto grožđa izrodio vinjagu. Ali ipak mislim da ne ćemo pogriješiti, ako nenadanu smrt dragoga Pape primimo kao opomenu s Božje strane. Možda nam je htio pokazati da osjetimo kako bi mogli imati dobra Sv. Oca, ali ga nismo vrijedni, pa nam je oduzet kada toga nismo ni slutili? U svakom slučaju za nas ostaje sigurno: kao što ni jedan vrabac na zemlju ne pada bez Božjeg znanja (Mt 10,29), tako ne može biti sumnje da se i smrt Ivana Pavla I. potpuno uklapa u Božji plan zbivanja. Premda, dakle, radi upornog prkosa ljudskih strasti i prohtjeva protivnih volji Božjoj po zaslugama svojim ne bismo mogli očekivati boljeg Papu; ipak vjerujemo da je Božje milosrđe – i kad nas pokorom opominje – uvijek veće nego svi ljudski grijesi. To nam daje nadu da će Gospodar vinograda svojom milošću preobraziti sve vinogradare i loze da donosimo plodove koje On želi.

Za to molimo i molit ćemo.

Na to nas posebno potiče čitanje, koje smo upravo čuli, iz poslanice sv. Pavla Filipljanima koje je on u vjeri želio bodriti da se raduju: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu... očitujte svoje molbe Bogu“, pa će Božji mir ući u nemirna srca.

Uistinu su, kaže II. Vat. Sabor, „Neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet... povezane s onom osnovnijom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu. U samo se naime čovjeku sukobljavaju mnogi elementi“ (GS 10). Među tim je neuravnoteženostima svakako i nedostatak mira i radosti do kojih u nepomućenom obliku čovjek može doći samo u Isusu Kristu koji je središte i svrha svega našeg postojanja. Samo On može čovjeka cjelovito obnoviti, iako se služimo i svima ljudskim pomagalima.

Pavao napominje kako svaki čovjek može činiti dobro, jer u svima tajanstveno djeluje Božja milost. Ali kršćani treba da još potpunije – po primjeru što ga je dao Apostol – čine svako dobro „i Bog mira bit će s vama“, piše on njima i nama.

Budući da je i s nama Otac koji zna što nam treba (Mt 6,8) a još posebno i stvarno u ovoj Euharistiji, molit ćemo kako za blaženstvo pokojnog Pape Ivana Pavla I. tako i za to da Gospodin svoga vinograda, svoje Crkve, što prije providi novoga vidljivoga svoga Zastupnika, novoga Papu po svome Srcu. Tako će se vidljivije očitovati kako je Isus Krist trs, a mi svi s njime povezani kao loze koje po životnom soku njegove milosti donose ne vinjagu, nego zdrav i obilan plod.

Ad  4.   UZ PAPU IVANA PAVLA II. POD VODSTVOM DUHA SVETOGA

U prvom je čitanju (Ez 3,16-21) jasno istaknuta dužnost i odgovornost proročke službe glede upozoravanja i odvraćanja ljudi od zla. I takvu je proročku službu danas dužna vršiti  Crkva na čelu sa Sv. Ocem papom sada Ivanom Pavlom II., koja je još više obvezna poslanjem što joj ga je dao njezin Osnivač Isus Krist. I apostol je sv. Pavao živo osjećao tu ozbiljnu obvezu. Zato ističe kako mu to nije neka osobna zasluga nego obveza koju svakako mora ispunjavati, kad piše: „Što navješćujem Evanđelje, nije mi na hvalu, jer mi je dužnost. Jao meni, ako Evanđelje ne navješćujem! ...Služba je to koja mi je povjerena“ (1 Kor 9,16-18). U svakom se naime slučaju ovdje radi o nalogu što ga je Apostolima dao Spasitelj kojemu je dana „sva vlast na nebu i na zemlji“ (Mt 18,19) te koji sa svojom Crkvom ostaje „u sve dane do svršetka svijeta“ (Ib 20) da bi tako svima ljudima bilo prisutno Njegovo spasiteljsko djelo.

Ovu službu navješćivanja Evanđelja, upozoravanja ljudi na duhovne opasnosti, poticanja na dobro vrši u Crkvi trajno u prvom redu Sv. Otac papa, a onda skupa s njima njegovi suradnici: biskupi, svećenici i ostali vjernici po cijelome svijetu. Korisno je da nas na to podsjeti ne samo izbor novoga Pape Ivana Pavla II. nego i današnji ovaj dan: „misijska nedjelje“ kad napose razmišljamo o onima kojima u dušu još nije prodrla Božja poruka Objave i spasenja.

 Potrebna pomoć Duha Svetoga

 Ova je služba Crkve nadnaravna pa već zato krije u sebi opasnost da je čovjek dobro ne shvati ili da je krivo shvati i izopači, kako to očituje prošlost i sadašnjost puna raznovrsnih skretanja i odstupanja od same Objave te drugih zastranjivanja. Da se to ne bi u Crkvi zbivalo, da ne bismo postali dezorijentirani u tako sudbonosnim pitanjima, potrebna je stalna Božja pomoć i briga koja će predusretati svaku nastranost u tumačenju i prenošenju Njegove Objave i našeg spasenja. Tu i takvu pomoć i jamstvo u punini ima Petar – Stijena – Papa, temelj i vidljiva glava Isusove Crkve koje upravo zato ni paklena vrata ne mogu nadvladati (Mt 16,18). Riječi naime Isusova obećanja Petru – Stijeni nisu nikakvo laskanje Petru nego stvar vjere. Hvala i slava pripada Bogu koji je Petra nadahnuo da ispravno ispovijedi vjeru. Ta ispovijest nije pronalazak Petrova uma nego Božji dar i milost: ne za Petrov prestiž nego za dobro cijele Crkve koja se poput zgrade na njemu gradi i organizira. Tu je Petar – Stijena jamac njezine stalnosti i jedinstva, po ključevima označen kao odgovorni upravitelj njezinih dobara koji sudački veže i razrješuje u stvarima nauke i discipline. Zato se Petrova odluka usvaja i na nebesima kod Boga, iza nje stoji konačno Bog. Tako Crkva ipak nije Petrova nego Božja, Isusova koju On izričito naziva svojom. Isus je dakle uvije Glava Crkve iako sada nevidljiva. Stoga Petar i Pape nisu Isusovi nasljednici nego namjesnici, vikari koji Ga vidljivo zastupaju. Nasljednike naime mogu imati samo oni koji umiru, pa tako Pape nasljeđuju jedan drugoga, kao što je sada Ivan Pavao II. naslijedio Ivana Pavla I. A Isus Krist uvijek živi u svojoj Crkvi kao Glava sa svojim otajstvenim Tijelom. Stoga i vlast u Crkvi nije puki sociološki ili sličan ljudski zahtjev, nego je ona duhovna i nadnaravna, pa je imaju duhovni ljudi koje je vodi Duh Božji. On i papi daje svoju potrebnu pomoć, kao što inače svojim božanskim djelovanjem oživljuje Crkvu.

Crkva je naime Isusovo otajstveno Tijelo (Ef 1,23; Kol 1,18) te joj je – kao svakom tijelu – za život potreban Duh koji oživljava. A koji je to Duh? To je Duh Gospodnji, Životvorac od početka; Duh Sveti čijim je djelovanjem ostvareno i Utjelovljenje Sina Božjega u Djevici Mariji. Taj je Duh životno počelo i Božje Crkve kao njezina duša.

Budući naime da Crkva obuhvaća mnoštvo konkretnih ljudi, po tom je i ona konkretna i vidljiva, pa se kao vidljivo Tijelo Gospodnje i vidi i osjeća i susreće. No u samoj toj vidljivosti još nije cijela stvarnost Crkve. Crkve je prije svega živa, oživljavana Duhom Svetim. Vidljivu Crkvu oživljava nevidljivi Duh. Kao što ljudsko tijelo ima dušu, tako je analogno Duh Sveti duša Crkve. Šalju Ga i Crkvi jamče Otac i Sin koje je to obećao riječima: „Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek“ (Iv 14,16).

Tako poslan od Oca i Sina Duh Sveti jedan te isti u Kristu – Glavi i u udovima – kako kaže II. Vatikanski sabor – čitavo otajstveno tijelo Crkve „tako oživljuje, ujedinjuje i pokreće, da su sveti Oci mogli usporediti Njegovo djelovanje s onim što ga vrši u ljudskom tijelu životno počelo ili duša“ (LG 7). Tako je Duh Sveti duša Crkve time što pokreće njezino bitno djelovanje: navješćivanje Evanđelja i spasenje.

Po djelovanju Duha Svetoga, kojega je Isus obećao i poslao svojoj Crkvi, u Crkvi stalno odjekuje Isusov spasiteljski glas i poziv. Objava naime nije nikako tek prošli događaj, nego se ona stalno ostvaruje, uvijek prisutna kao Božje otajstvo u kojem treba da sudjelujemo. Duh je Sveti poslan Crkvi da je uvodi u svu istinu (Iv 16,13). On je poučava o svemu i ne dopušta da zaboravi ili ispusti ništa od onog što nam je Otac po Sinu htio reći (Iv 14,26).

Zato Duh Sveti posebno vodi i prati Sv. Oca Papu, kao što je vodio i Petra i učinio ga kadrim da u vjeri učvršćuje svoju braću (Lk 22,32) i da mogne kazati sve što kada bude trebalo reći. 

Uz Gospin zagovor

I svaki je Papa ipak čovjek, čovjek je i kardinal Wojtyla, izabran za papu koji je uzeo – ne slučajno – ime: Ivan Pavao II. I njemu je, jer je čovjek, potrebna Božja pomoć u vršenju papinske službe; potrebno mu je svjetlo i jakost Duha Svetoga. Mi za to molimo i molit ćemo, uvjereni u moć pouzdane molitve, ali posebno uvjereni u zagovor Blažene Djevice Marije, naše drage Gospe. Čini nam se naime da je Ivan Pavao II. njezinim posredovanjem darovan Crkvi. Nalazimo se u mjesecu listopadu koji je posebno posvećen moljenju Gospine krunice u kojoj i mi s njome i poput nje nastojimo razmišljati kao što je i ona razmišljala u svom srcu o događajima iz Spasiteljeva života (Lk 2,19.51).

Tako ne možemo reći da je slučajno, što Bog nije htio da nam spasenje dođe drugačije nego preko žene (Post 3,15) koja je milosti puna – kao vjerna službenica Gospodnja – po Duhu Svetom začela (Lk 26-38) i rodila Spasitelja svijeta, Boga – Čovjeka Isusa Krista. Zato je ona najveća suradnica Duha Svetoga.

Nije slučajno što su i Apostoli, okupljeni na molitvu u devetnici pred dolazak Duha Svetoga, molili ne sami nego skupa s blaženom Gospom (Dj 1,14) te konačno tako primaju Duha Svetoga i Njegove darove, ne bez Njezina zagovora.

Nikako ne moramo smatrati slučajem što je izabrani papa Ivan Pavao II. kardinal Karol Wojtyla rođen u cvjetnom Gospinu mjesecu svibnju (18.V.1920), a izabran je u listopadu, mjesecu Gospine krunice. Nije slučajno što je novoizabrani Papa sin poljskoga vjernog naroda koji je svima poznat po odanom štovanju blažene Djevice Marije, Majke Božje osobito u Čenstohowi. Ako još uzmemo u obzir prve riječi pape Ivana Pavla II. preko radio Vatikana neposredno nakon izbora 16. listopada, onda je jasna i njegova osobna pobožnost, odanost i pouzdanje prema blaženoj Gospi, bez koje ni danas nema sigurnosti u vjeri i vjernosti prema Gospodinu Bogu. Papa je Ivan Pavao II. u tom prvom (inače tom zgodnom neuobičajenom) kratkom govoru izričito istakao kako je papinsku službu prihvatio „u duhu poslušnosti našem Gospodinu i s potpunim pouzdanjem u Njegovu Majku presvetu Gospu... Majku Kristovu i Majku Crkve“ (GK 21/78, str. 3).

Radi svega toga možemo reći da nam je došao i mi ga radosno primamo s blaženom Gospom u kojoj nalazimo posebno jamstvo za sve potrebne milosti i darove Duha Svetoga Papi Ivanu Pavlu II. i nama pod njegovim vodstvom u Isusovoj Crkvi.

Danas upravo na misijsku nedjelju kad Papa Ivan Pavao II. službeno preuzima upravu Crkve, mislim da ove riječi možemo najprikladnije završiti molitvom za Papu Ivana Pavla II. i za sv. Crkvu:

BOŽE! TI U SAVEZU KRISTA SVOGA IZ SVIH NARODA SKUPLJAŠ LJUDE U JEDAN NOVI NAROD KOJI SE U TVOME DUHU STAPA U JEDINSTVO. UDIJELI SVOJOJ CRKVI PO ZAGOVORU BLAŽENE DJEVICE MARIJE DA BUDE VJERNA POSLANJU KOJE SI JOJ DAO ZA CIJELU LJUDSKU OBITELJ: NEKA UVIJEK POSTOJI KAO KVASAC I DUŠA LJUDSKOGA DRUŠTVA KOJE SE U KRISTU IMA OBNOVITI I PREOBRAZITI U BOŽJU OBITELJ SADA POD VODSTVOM SLUGE TVOGA PAPE IVANA PAVLA, KAKO BUDE TVOJA VOLJA. PO KRISTU GOSPODINU NAŠEM. AMEN. 

Ad.  5.  Nad grobom kraljice Katarine Kosače 29. IV. 1979. u rimskoj crkvi Ara Coeli 

Okupili smo se u spomen 1100-ljetnog opredjeljenja i povezanosti Hrvata sa Sv. Rimskom Crkvom kojoj je Isus za temelj postavio Sv. Petra i njegove nasljednike u Rimu. Ovom zgodom zahvaljujemo Bogu i ponosimo se što tako dugo kao kršćanski narod postojimo, uza sve teškoće koje su nas u tako dugoj prošlosti snalazile. Isto smo tako ponosni što se u tome svom opredjeljenju nismo nikada pokolebali. Znamo naime da nije teško priznati spoznatu istinu i stvoriti dobru odluku; ali se uz milost Božju traži i izvjesno junaštvo da čovjek ili narod ostane vjeran i dosljedan kroz tako dugo vrijeme. Ima ih od nas većih i jačih koji se ne mogu time pohvaliti. To je sigurno dar Božji za koji moramo biti zahvalni Bogu i ostati i dalje vjerni.

U ovoj crkvi nalazimo jedan posebni poticaj i primjer ustrajnosti u opredjeljenju za Boga i Crkvu svetu Božju, jer je ovdje pokopana jedna od naših velikih žena, bosanska kraljica Katarina koja je u Rimu na glasu svetosti umrla 25. listopada 1478. Mi smo to komemorirali u nedjelju 29. listopada 1978. o 500 godišnjici na Kupresu u crkvi koja stoji na istim temeljima na kojima je kraljica Katarina gradila crkvu Presv. Trojstva u ondašnjim Vrilima, današnjim Otinovcima. Smatramo opravdanim da se i ovdje sjetimo te velike i svete kraljice: tko je bila, po čemu je velika, što nam kaže.

Bila je žena kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, a kći hercega Stjepana Kosače o kojem povjesničari ne znaju reći koja je njegova vjera, jer ga ni jedna nije željela priznati svojim članom. Takav je bio! S majčine strane Katarina potječe od roda Balšića, vlastelina iz Zete ili Duklje – današnje Crne Gore – koja je onda bila katolička zemlja. Po prababi Jeleni (kćeri kneza Lazara) Katarina je u krvnom srodstvu i s carem Dušanom Stefanom, kako kaže nadgrobni natpis. Majka joj je Jelena Balšićka svome mužu hercegu Stjepanu rodila – koliko znamo – troje djece od kojih je valjda prva Katarina, rođena 1424. ili 1425. najvjerojatnije u tvrdom gradu Sokolu na sastavku rijeke Tare i Pive nad Stipanj poljem.

U naponu snage obitelji Kosača je pripadalo područje od Goražda i Mileševa do Herceg-Novog i Risna u Boki te od Nikšića do Cetine i Omiša. Osim glavnih očevih sjedišta Sokol-grada u Podrinju i Blagaja u Zahumlju, Katarina je sigurno upoznala i ostale krajeve u Podrinju i Hercegovini te svakako luku Drijeva – po prilici današnje Dračevo nasuprot Gabeli, odakle su plovile manje lađe do Dubrovnika, Kotora, Splita i sl. U posjedu je njezina oca bio i Novi u Boki, gdje su, bar povremeno, živjeli njezini rođaci Balešići. Mora da je dolazila i u Dubrovnik, s kojim joj je otac nekad bio dobro, a nekad čak i u ratu.

Naobrazbe Katarina nije mogla primiti od oca koji se inače sukobljavao i s ženom Jelenom, a osobito sa sinom Vladislavom i ostalom vlastelom. Tako je Katarini glavnom odgojiteljicom bila dobra majka-patnica. Od nje je naučila pismo „bosančicu“, kojom je bio pisan njezin prvi nadgrobni spomenik u ovoj crkvi, umjesto kojega sada stoji latinski prijevod na stupu uz propovjedaonicu. Koliko je gost Radin pridonio njezinoj naobrazbi – a bio je u Hercegovu domu 1439. kad je Katarini bilo 15 godina – nemamo podataka, ali je činjenica da je i na dvoru u Bosni i ovdje u Rimu nastupala kao inteligentna žena. Sigurno je i njezin slavi vični  otac uz miraz i ljepotu, svojoj kćeri nastojao dati i naobrazbu, kad ju je odlučio udati u kraljevsku kuću Kotromaniće.

Vjenčanje katolkinje Katarine i obraćenog patarena Stjepana Tomaša obavljeno je također u prisutnosti njezina oca 1446. u kolovozu na Milodražu, između Kiseljaka i Busovače. Tako se napokon njezin otac pomirio s kraljem i položaj se Bosne time dosta popravio. Kao kraljica, Katarina boravi po dvorovima u Bobovcu, Sutisci, Jajcu i drugdje. U omiljenom se Kozogradu nastanila valjda tek nakon što joj je 1461. umro muž, a na prijestolje došao njegov raniji sin Stjepan Tomašević.

U kršćanski skladnom braku kraljica je Katarina imala sina Sigismunda i kćer Katarinu. Inače je duboko pobožna: svojim rukama veze crkveno ruho, npr. u Sutjesci, gdje je seoske žene i djevojke poučavala u ručnom radu. Te njezine jednostavnosti i ljubavi one nikad nisu zaboravile tako da i danas, nakon 500 godina, tugujući za svojom kraljicom, nose crne marame.

Patareni su mnoge crkve sravnili sa zemljom. No sigurno i Katarininom zaslugom kralj Tomaš gradi crkvu npr. u Vranduku, a Katarina od svoga miraza crkvu Presv. Trojstva u Vrilima (danas Otinovcima) na Kupresu koju papa Nikola V. obdaruje oprostima 1447. Ova je Crkva sagrađena točno na temeljima starokršćanske bazilike, a na istim temeljima stoji i današnja župna crkva u Otinovcima.

Vremena su bila teška, a postala su još i teža. Katarina je ostala udovica 1461. Turci nadiru u naše krajeve. Pojedini ih plemići zovu u pomoć proti drugima. Mladi kralj Stjepan Tomašević naivno i samosvjesno – uzdajući se valjda u pomoć Zapada? – otkazuje sultanu ugovoreni danak. Stoga u proljeće 1463. poput bujice navali turska vojska na nespremnu Bosnu. Izdajom pade srce kraljevstva, inače neosvojivi Bobovac, i za njim lako 70-ak drugih gradova. Kralj bježi i konačno se u Ključu na vjeru predaje, ali bude pogubljen. Turska je najezda Katarini ugrabila obadvoje djece, koja su onda prevedena na islam. Iz Kozograda kraljica se povuče u Konjic pa pješke u Ston i odatle brodicom u Dubrovnik. Dubrovčani je prevezu u Ankonu, iz koje ubrzo dođe u Rim, gdje je dočekala i svoju smrt. Starac papa Pio II., želeći osloboditi Bosnu, stiže u Ankonu na čelu križara, ali tu umrije 1464. skršen bolešću i slabim odazivom kršćanskih naroda.

Videći da više nema nade ni da otkupi djecu, a kamoli da se vrati u svoju Bosnu, kraljica Katarina po svome kršćanskom uvjerenju ostavlja svijet i ovdje u Rimu stupa u Treći red sv. Franje. Tako je i umrla 25. listopada 1478. i sahranjena je u ovoj crkvi, ali sada više ne znamo gdje joj točno leži grob. Na nadgrobnom joj spomeniku bijaše napisano bosančicom: 

KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ
STIPANA HERCEGA OD SVETOGA SABE
S PORODA JELENE IZ KUĆE CARA STIPANA
ROENI, TOMAŠA KRALJA BOSANSKOGA ŽENI
KOLIKO ŽIVI GODINI 54
I PRIMINU U RIMU NA LITA GOSPODNJA
1478. NA 25 DNI OKTOBRA
SPOMINAK NJE PISMOM POSTAVLJEN           

Pet dana prije smrti napisala je oporuku kojom – među ostalim – Bosnu ostavlja „vlasti Rimske crkve“, za sprovod i grobnicu u ovoj crkvi 200 zlatnika, istoj crkvi svoj kraljevski plašt od pozlaćenog sukna itd.

Ukratko možemo reći da je: mlada Katarina odrasla u mutnom ambijentu, ali solidno formirana od dobre majke patnice. Tako se pokazala kad je postala kraljicom. Djela milosrđa i ljubavi prema  malom čovjeku, siromasima i izbjeglicama ovdje prosijavaju kroz čitavi njezin život. Posebno se odlikuje krepošću mirotvorstva u stalno nemirnoj Bosni. Živi kao uzorna supruga i majka i nikada ne daje povoda svađama ili sumnjama. Zato je uživala veliki ugled kako u domovini tako i u Rimu posebno kod samog pape. Kraljica-patnica smireno nosi svoj križ herojskom predanošću u volju Božju. S pravom se u franjevačkom Redu štuje kao blažena. A mi ćemo moliti da je Crkva proglasi i svetom.

Za nas je važna pouka:
1. koliko o solidnom majčinskom odgoju ovisi vjerski život i karakternost djece, kao što je majka odgojila Katarinu,
2. koliku snagu čvrsta vjera daje svakom pojedincu i u najtežim neprilikama kakve je imala snage podnijeti i Kraljica Katarina.
3. da konačno ostaje najveća, zapravo sva vrijednost čovjeka u tome koliko je znao i htio poput Katarine – prihvatiti Božju spasiteljski pruženu ruku pomoćnicu za ulazak u Njegov život.

Tako ćemo primiti i poruku izraženu u današnjim i uopće uskrsnim čitanjima da bismo noseći u duši mir Isusa Krista svome životu dali trajno vrijedan