GOVOR NA SPROVODU MARE JURKIĆ

Poštovana rodbino, dragi prijatelji pokojne Mare!
Kada umire Majka u obitelji teško je nama razumjeti osjećaje onih za koje je cijeli život kucalo majčino srce. Mogu to biti lijepe riječi utjehe, nade i podrške, ali nikada te riječi ne mogu reći ono što je život ove žene i majke značio u obitelji.
Ipak, kao Župnik, radeći godinama s obiteljima uvijek sam pokušavao dijeliti radost ali i žalost kada umire neki od članova obitelji. To činim i sada izražavajući iskrenu sućut i suosjećanje s onima u kojima struji majčinska ljubav.
Ma gdje da sam susretao, i bilo kad, Majku neke obitelji, uvijek sam doživio čudesan i radostan osmjeh na licu, jer svaka majka ima drugo ime LJUBAV. Uvijek je to izraz lica s kojega u pozadini života stoji povijest životnih križeva i poteškoća, ali i radosti.
Vjerujem da pripada onoj generaciji Majki koje su za svoju obitelj tražile blagoslov od onoga koji blagoslov daje.
Da bi izdržale cijeli tjedan raditi teške poslove i hraniti svoju djecu, nedjeljom su golih koljena i do tri puta obilazile Božji hram. To je bila hrana za njihovu dušu. Kad sam bio mlađi nisam to razumio i pitao se, zašto Bogu trebaju krvava koljena naših majki. Kada sam malo dorastao, shvatio sam da to ne treba Bogu, nego njima da izdrže nositi životni križ. Ali zato, nisu trebale apaurin ili cigaretu za smirenje. Začuđujuće su isijavale iz svoga života božansku mirnoću.
Uz izraz nasmijanog lica, umiljajto su tekle i riječi: HVALA TI BOŽE, ma šta u životu bilo i  uvijek tako. A svake Nedjelje, ostavljaju sve poslove, a njih nije manjkalo, i s osmjehom oblačile djeci skromno, ali MISNO ODIJELO. Otvarale Bogu radosno i srce i kuću, jer Majka taj dan ima i svečani ručak za svoju obitelj.

 

 

Majke toga vremena su zaista čudesna bića.
Mogle su, na život gledati zabrinuto, ali nisu. Zbog toga, su bile voljene od svoje djece. Zašto i ne, kada su uvijek svaku životnu muku kupale radošću toplih riječi: De ba djeco: „Bog će dati, bit će to dobro“.
Vjerujem da je i ova Majka bila izvor čudesne nade i optimizma. Ako bi je prispodobio biblijskom liku onda bi to bio život bogobojaznog  pravednika i paćenika Joba.
Tražila je mir, i  njega je nalazila. Čini mi se da je gotovo svaka majka iz toga vremena, pa tako i pokojna Mara uspjela za života pomiriti se sa svim ljudima, i živjeti u miru.
A to je put blaženih, kako govori onaj koji dobro poznaje život prije smrti i život poslije smrti.
To je Isus.
Isus govori, da poslije smrti postoje tri mogućnosti: raj, pakao i čislište. Ništa neobično, to postoji i na zemlji, samo u manje savršenom obliku jer nema savršenog suca, a onda ni savršenog suda i pravde.

Smrt je, dakle, sudbonosna.Tek u njoj ćemo vidjeti, kamo ćemo poći.
Poštovani prijatelji,
Ova je žena vjernica, i kao takvu ispraćamo je s ovoga svijeta, u nadi Božanskog milosrđa i nagrade, od onoga kome je vjerovala. Ako bi i od koga očekivala dobro, onda je to svakako od onoga u koga je stavila svoje životno povjerenje.
A to je Bog, Stvoritelj i Tvorac  raspadljivog i neraspadljivog dijela ljudskog života.
Vjerujem da je mudro živjela ovdje na zemlji i razborito skupljala blago koje ne propada.

I što smo s njim učinili, učinili smo. Život, nažalost, sam po sebi nema nikakve vrijednosti, jer ga ne možemo zadržati, on je u Božjim rukama i moramo se opredijeliti za Boga u kojemu je izvorište i uvirište svakoga života.

Tako nam govori i naše srce.
Dragi prijatelji, naša pokojna Mara, je imala veliko srce, kako mi pričaju stariji mještani. Upravo je ono nju činilo sretnom. A oni ljudi koji su na zemlji sretni, oni su sretni i u vječnom životu.
Draga Maro, hvala Ti za živote koje si kao dar ostavila svome rodu, neka ti Bog otvori vrata i uđeš u nebo, koje po našim životnim očima zaslužuješ.

   Župnik M.