Duhovna zajednica iznjedrila je visoku nacionalnu svijest (XVII.tj. ut.)

  • Ispis

Duhovna zajednica iznjedrila je visoku nacionalnu svijest (XVII.tj. ut.)

Jr 30, 1-2. 12-15. 18-22: Svaka tragedija skrši narod, i u takvom stanju 'riječ utjehe' dobro dođe. To Jeremija čini, ali nije sam, tu su i drugi proroci. Izgnanstvo dugo traje. Sam izgon bio je težak. Prva postaja bila je u logoru u Rami, devet kilometara sjeverno od Jeruzalema. Prorok gleda ispaćenu gomilu ljudi, žena i djece određenih za odlazak bez povratka u kojima vidi lik Rahele, majke Josipove i Benjaminove. „Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer ih više nema“, govori Jeremija. A onda iz Rame u koloni krenuli su pod strogom vojničkom pratnjom na put dug 1300 km. Mnogi su na putu kroz pustinju od gladi i izmorenosti umrli. Kad su stigli na odredište raspoređivani su na razne poslove. Najčešće izgradnja kanala i održavanje postojeći, gradnja javnih objekata, poljoprivredni poslovi. Izgnanstvo je trajalo oko 60 godina i neki su se u međuvremenu dobro snašli u trgovini i obogatili se. Neki su uspjeli ući i u javne državne poslove. Kako su bili smješteni u jednoj regiji mogli su kao zajednica razvijati svoju duhovnost, i to ih je održalo u tuđoj zemlji. Duhovna zajednica iznjedrila je visoku nacionalnu svijest. Tim se pojačavala i nostalgija za vlastitom domovinom, svetim gradom i njegovim veličanstvenim hramom. To najbolje govori i Psalam 137 koji kaže: „Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona... O teškoj nostalgiji govori i Knjiga Tužaljki (1,1-6): „Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica...“ Sada razumijemo i 'riječi utjehe' koje Jeremija u takvim okolnostima izriče: „Neiscjeljiva je rana tvoja, neprebolan polom tvoj.... zbog mnoštvo bezakonja i grijeha silnih tvojih to ti učinih.“ Ali ovako govori Jahve: „Evo, izmijenit ću udes šatora Jakovljevih, smilovat ću se na stanove njegove: na razvalinama njegovim bit će opet grad sazidan, i dvori će stajati na starome mjestu...“ Opet će se čuti hvalospjevi, i glasovi radosni, a sinovi čvrsto stajati. Iz njih će izniknuti glavari njihovi, i ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj.

Mt 14, 22-36:  Današnja zgoda iz Evanđelja, u kojoj Isus u neobičnim okolnostima hoda po vodi, ostavlja snažnu poruku: Bog u teškim okolnostima nikada ne napušta svoj narod, pa ni u ovakvoj situaciji. Apostoli, nikada nisu vidjeli nekoga da noću, dok se lovi riba, hoda po moru. Ovaj put Isus ime se približava upravo hodajući po vodi. Ne znajući je li to stvarnost ili priviđanje neke utvare, viču... Na viku i strah, uslijedile su uobičajene Isusove riječi: „Ne boj te se! Hrabro samo!“. I tada je ono nemoguće , u vjeri, postalo moguće. I Petar hoda po vodi, ali ne za dugo. Crv sumnje grize Petra, a tada izmiče voda ispod nogu i Petar tone, a oluja je. Uslijedile su glasovite riječi Isusove: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“