Svaka tragedija sruši narod, a onda mu je potrebna 'riječ utjehe', i ruka obnove

Svaka tragedija sruši narod, a onda mu je potrebna 'riječ utjehe', i ruka obnove  (XVII.tj. ut.)

Jr 30, 1-2. 12-15. 18-22: Svaka tragedija skrši narod, i u takvom stanju 'riječ utjehe' dobro dođe. To Jeremija čini, ali nije sam, tu su i drugi proroci. Izgnanstvo dugo traje. Sam izgon bio je težak. Prva postaja bila je u logoru u Rami, devet kilometara sjeverno od Jeruzalema. Prorok gleda ispaćenu gomilu ljudi, žena i djece određenih za odlazak bez povratka u kojima vidi lik Rahele, majke Josipove i Benjaminove. „Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer ih više nema“, govori Jeremija. A onda iz Rame u koloni krenuli su pod strogom vojničkom pratnjom na put dug 1300 km. Mnogi su na putu kroz pustinju od gladi i izmorenosti umrli. Kad su stigli na odredište raspoređivani su na razne poslove. Najčešće izgradnja kanala i održavanje postojeći, gradnja javnih objekata, poljoprivredni poslovi. Izgnanstvo je trajalo oko 60 godina i neki su se u međuvremenu dobro snašli u trgovini i obogatili se. Neki su uspjeli ući i u javne državne poslove. Kako su bili smješteni u jednoj regiji mogli su kao zajednica razvijati svoju duhovnost, i to ih je održalo u tuđoj zemlji. Duhovna zajednica iznjedrila je visoku nacionalnu svijest. Tim se pojačavala i nostalgija za vlastitom domovinom, svetim gradom i njegovim veličanstvenim hramom. To najbolje govori i Psalam 137 koji kaže: „Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona... O teškoj nostalgiji govori i Knjiga Tužaljki (1,1-6): „Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica...“ Sada razumijemo i 'riječi utjehe' koje Jeremija u takvim okolnostima izriče: „Neiscjeljiva je rana tvoja, neprebolan polom tvoj.... zbog mnoštvo bezakonja i grijeha silnih tvojih to ti učinih.“ Ali ovako govori Jahve: „Evo, izmijenit ću udes šatora Jakovljevih, smilovat ću se na stanove njegove: na razvalinama njegovim bit će opet grad sazidan, i dvori će stajati na starome mjestu...“ Opet će se čuti hvalospijevi, i glasovi radosni, a sinovi čvrsto stajati. Iz njih će izniknuti glavari njihovi, i ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj.

Mt 15, 1-2. 10-14: Matej želi u današnjem evanđelju iznijeti kako je s Isusom došlo novo vrijeme, novi odnosi među ljudima, nov pristup Bogu, jer u Kraljevstvu Božjem temelj za Božji zakon je ljubav. Ne makar kakva nego potpuno čista. Kako je Isus u svemu tome imao jaku opoziciju, nije imao puno izbora nego često biti radikalan, pa makar se radio i dobroj religioznoj tradiciji. Tradicija je inače veoma cijenjena i nije je dobro kršiti. Za novo vrijeme teško su bile i prihvatljive predaje starih, jer tko misli da bi pranje ruku moglo čovjeka učiniti sposobnim za zajedništvo s Bogom, previđa ovo: „ Ne onečišćuje čovjeka što ulazi na usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.“ Zato Isus negoduje pred farizejima. „Jer svaki narod koje ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. Stoga, pustite ih. Slijepi su vođe slijepaca. A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ Očito je važna čistoća srca jer iz njega izlaze „zle misli, lažna svjedočanstva, klevetanja“, i takva tradicija zbog svoje površnosti zaslužuje da Isus rekne: „Pustite ih! Slijepi su vođe slijepaca“. Isus kao i Jeremija vape za obnovom i nadgradnjom staroga.