Imamo priliku vidjeti kako čovjek mijenja svijet, a evo kako Bog mijenja svijet

Imamo priliku vidjeti kako čovjek mijenja svijet, a evo kako Bog mijenja svijet (Blagovijest)

Iz 7, 10-14: Poglavlje 7 pripada 2. Knjizi o Emanuelu. Počinje s pozivom proroka Izaije, i nastavlja s dvije opomene kralju Ahazu. O čemu se radi? Neprijatelj Asirac je na vratima. Sjeverno kraljevstvo s glavnim gradom Samarijom će pasti 722 .prije Krista. Judeju s glavnim gradom Jeruzalemom prorok Izaija spašava u pravoj opomeni Kralju Ahazu. Uvjet spasenja je čin vjere u Boga. Vjera prema prorocima nije samo puko vjerovanje da Bog postoji i da je jedan, nego daleko više, vjera je povjerenje u Boga koje se temelji na izboru: Bog je izabrao Izraela te je on njegov Bog i jedini ga on može spasiti. Ovakvo apsolutno, neograničeno povjerenje u Boga, jamstvo je spasenja i isključuje utjecanje bilo kojoj drugoj pomoći ljudskoj ili, iz još jačeg razloga, pomoći lažnih bogova. Kralj Ahaz upozoren Božjim naputkom da zatraži znak, odbija Jahvino upozorenje. Ipak, Bog daje znak. Taj se znak sastoji u rođenju djeteta čije je ime „Emanuel“ to jest „Bog s nama“, što je proročanski znak i znači da će Bog štititi i blagosloviti Judeju. Izaija precizno razotkriva neke vidove spasenja koje će donijeti narodu ovo dijete. Isto je još prije Izaije prorekao prorok Natan, a kasnije prorok Mihej, Ezekijel i Hagaj, te Psalmi: 2; 45; 72; i 110. Bog će donijeti spasenje svome narodu po kralju, Davidovu nasljedniku. Bit će to Božji zahvat u prilog konačnog obećanog kraljevstva Božjeg. Navještaj Kristova rođenja aktivno je prosut poput vrijednog bisera u riječima Proroka. Stoga, Psalmista kliče: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“

Lk 1,26-38: Evanđelist Luka, mudro i povijesno utemeljenim činjenicama, nakon navještenja rođenja Ivana Krstitelja, navješćuje rođenje Isusovo. Događaj se odvija s vremenskim odmakom od šest mjeseci

i s istim anđelom Gabrijelom. Luka se obraća javnosti i priča o događaju koji je naviješten od davnine a koji se ima zbiti u gradu Nazaretu. Glavni lik je mlada žena, djevica, a ime joj je Marija. Saznajemo da je zaručena s muškarcem po imenu Josip, koji je iz roda Davidova. Zaruke su označavale nju kao ženu, ali zaruke od godinu dana, u židovskom zakonu, isključuju svaki zajednički život. Božji glasnik, mladu ženu, pozdravlja pozdravom „milosti puna“ – „gratia plena“, Gospodin s tobom! Nisu to obični pozdravi niti su izgovoreni u svakodnevnom ozračju, stoga su izazvali jezu i strah kod djevice Marije. Ali, ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. A njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. On će se zvati Sin Svevišnjeg, odjekuju Gabrijelove riječi. Trgnu se Marija i pita: Dobro, obećanje je tu, ali kako će to biti kada sam ja tek zaručena s mužem i ne živim bračnim životom. Da, Bogu je sve poznato, ali i sve moguće. On stvara život svojim Duhom. „I riječ tijelom postade...“ Nad bezdanom prolamaju se riječi: Neka bude tako, i bi tako! Na sceni svjetske pozornice su nova Eva i Novi Adam. Očekivan je odgovor u riječima nove Eve: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ Ali, neće ni Adam šutjeti, nego će reći: neka bude tvoja volja Oče! Eto, Bogu ništa nije nemoguće! Rekli bi: Pa šta! On je Bog, Stvoritelj i Otac svemu.

Heb 10, 1-10: Krist je pred licem Božjim „za nas“. Nakon što je jednom prinesen za grijehe mnogih, pojavit će se ponovo da spasi one koji ga iščekuju. Prinijevši „jednu jedincatu žrtvu za grijehe“ on je postavio božansku razinu žrtve koju prinosi vlastitom krvlju. Krenemo li od one neposlušnosti prvog Adama prema Kristovoj poslušnosti i spremnosti vršenja volje Očeve postavit ćemo objavljenu istinu na prave noge, da Bog izrazito cijeni poslušnost i odanost, nasuprot onoj Adamovoj neposlušnosti. Sve se vraća u prostor gdje Bog stanuje, a to je čovjekov duh. Upravo on mora biti nosilac i tvorac onih plodova koji su prihvatljivi za Stvoritelja i za čovjeka. U današnjem tekstu Poslanice iznešen je otvoren Božji stav. On ulazeći u svijet veli: „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio....“ Tada rekoh: „Evo dolazim!“. U svitku knjige piše za mene: „Vršiti, Bože, volju tvoju.“ Sada možemo razumjeti kako, i koliko je ova žrtva zauvijek usavršila one kojima je dano dioništvo u Isusovu vlastitu posvećenju: njihovi su grijesi oprošteni, tako da nema više potrebe prinošenja žrtve za grijehe. Stoga, više nisu potrebne obredne žrtve, jer Kristova žrtva s punim osobnim predanjem zamjenjuje sve izvanjske žrtve. Vječnost je dobila jednu, jedincatu, svetu i savršenu žrtvu. A po njoj, svi su dionici te žrtve postali DUHOVNA BRAĆA i DJECA BOŽJA.