Spomen na Posvetu lateranske bazilike

  • Ispis

Spomen na Posvetu lateranske bazilike  (9.11.)

1 Kor 3, 9-11. 16-17: Pavao je zaista jedinstven i originalan Kristov Apostol. Gdje god je stigao, pa tako i u velikom lučkom gradu Korintu, položio je solidan temelj, zapravo jedini mogući temelj, a to je Isus Krist, a na dan suda sve ono nebitno bit će javno pokazano i spaljeno. Korinćani moraju shvatiti da su oni hram Božji u kojem stanuje Duh i odbaciti mudrost ovoga svijeta kao nešto što je ludost u Božjim očima. Takav čvrst temelj Pavao predaje Timoteju neka zida dalje. Kako su Korinćani bili zaraženi duhom bliske Atene, koja je sjedište tadašnje svjetske mudrosti, ta ljudska umišljenost vršila je snažno utjecaj tobožnjim intelektualnim prestižom . Pavao takvima poručuje da je njihov racionalistički i arogantni stav odraz svjetovnog mentaliteta. Jer, ljudska mudrost je tek odsjev božanske mudrosti. Oholi i uobraženi ne cijene spasiteljskog Božjeg nauma ostvarenog Kristovom smrću na križu. To je povlastica za one koji su ispunjeni Duhom Svetim.

Iv 2, 13-22: Kao i svaki vjerni Židov, tako i Isus, o nekim blagdanima hodočasti u Jeruzalem, a osobito o blagdanu Pashe, blagdanu Sjenica i blagdanu posvete hrama. Svaki njegov nastup u hramu izazvao je značajniji utjecaj na javnost. Događaj iz današnjeg Evanđelja osobito je privukao javnost, jer istjerati iz hrama one koji su prodavali nešto što je bilo potrebno za žrtvu, napad je na postojeći kult, na postojeći religiozno-politički red, i na čuvare toga reda te na Jeruzalemsko svećenstvo. Takav čin nije samo provokacija nego prijetnja opstanka svega onoga što se našlo povrijeđeno. Isus ide svjesno u ispunjenje svih proročkih mesijanskih riječi, a događaj se zbiva neposredno pred njegovo uhićenje. Kritikom hramskog kulta Isus preuzima ranije proročku kritiku kulta. Osobito takvu kritiku nalazimo kod proroka Jeremije kada je prijetio razorenjem hrama. Za ovakav čin Isus je morao podastrijeti pravni dokaz da to smije učiniti. Isus odbija dati dokaz legitimnosti, jer znak kojeg on nudi – svoje uskrsnuće – a to protivnici ne mogu preispitati. Tako su postavljeni pred odluku između vjere i nevjere, što se ovdje, zapravo, i želi naglasiti. Isus je ovdje govorio o samom sebi, o svojoj smrti i uskrsnuću. Takvo je shvaćanje, bilo moguće tek nakon Uskrsa i primanjem Duha Svetoga. Ovaj događaj ima jednu drugu snagu koja dokida stari kult. Na mjesto židovske Pashe stupa kršćanski blagdan Uskrs, a na mjesto Hrama proslavljeni Raspeti.