Ni dar, ni žrtva, ne vrijede pred Bogom ništa bez čovjekova srca koje vjeruje i ljubi

Ni dar, ni žrtva, ne vrijede pred Bogom ništa bez čovjekova srca koje vjeruje i ljubi (28.tj.ut.)

Rim 1, 16-25: Jučer smo istaknuli da je spasenje po vjeri u Radosnu vijest koja je moć Božja, glavna tema ove poslanice s ciljem da se ostvari ono što je objavljeno po Isusu Kristu. Pavao se zaista trudi izložiti što je vjera, pa kaže, da je vjera čin kojim se čovjek predaje Bogu, istinitom i dobrom, jedinom izvoru spasenja. Vjera se oslanja na Božju istinitost i vjernost obećanjima i na njegovu moć da ih ostvari. Nakon duge starozavjetne priprave, Bog je konačno progovorio u svome Sinu u kojega najprije valja uzvjerovati, a potom u navještaj evanđelja, naviješten od apostola, da je Bog Isusa uskrisio od mrtvih i ustoličio ga za Gospodina (Kyriosa), nudeći po njemu život svima koji će uzvjerovati u njega. Zato je vjera u ime Isusa Krista, Gospodina, neophodan uvjet spasenja. Vjera nije puko razumsko pristajanje, nego povjerenje, posluh životnoj istini koja zalaže sve biće u sjedinjenje s Kristom i dariva ga Duhom djece Bože. Oslonjena na Boga, vjera isključuje svaku samodostatnost, protivi se ustrojstvu Zakona i po njemu zaludnom traženju pravednosti na temelju djela, jer istinska pravednost koja se samo vjerom zadobiva, jest spasenjska Božja pravednost kao milosni dar. Tako vjera dostiže obećanje dano Abrahamu i omogućuje spasenje svima, čak i poganima. Združena je s krštenjem, očituje se javnim priznavanjem i plodi ljubavlju. Iako je zasad još zamračena, vjera je praćena nadom i treba rasti u borbi i trpljenjima, u postojanosti i vjernosti sve do dana gledanja i posjedovanja. Pavao naglašava Božji promisao ističući kako su Židovi prvi u ustrojstvu povijesti spasenja, na vlastitu slavu ali i osudu, jer odista „spasenje“ dolazi od Židova. Pavao kada navodi riječi proroka Habakuka: „Pravednik će od vjere živjeti on misli na spasenjsku pravednost, a ne neku koja se dijeli kao nagrada. Upravo zbog takve vjere, bila je nužna Objava. Sve što se o Bogu može spoznati, Bog je sam očitovao. Pravednost Božja koja je objavljena u Evanđelju, bit će razlivena, ali izvan evanđelja ima mjesta samo za „gnjev Božji“ kako nad poganskim svijetom, tako i nad židovskim. Već je u Starom Zavjetu gnjev Božji nasuprot pravednosti. A on je uvijek izazvan grijehom. Za Pavla je stoga nedvojbeno: Krist oslobađa one koji u njega uzvjeruju i koje Bog opravdava. A grijeh već samim sobom nosi vlastiti plod i kaznu. Čovjek se mora smatrati grešnikom, a time mora i tražiti onoga koji opravdava i spašava.

Lk 11, 37-41: Na nekim od postaja Isus je svratio na objed kod nekog farizeja. Domaćin se čudi što Isus propušta zakonski propisano pranje ruku prije jela. Nije Isus prešutio ovakav stav farizeja i zakonoznanaca, koji vrlo pozorno paze na izvanjsku čistoću čaša i tanjura, a unutra su puni grabežljivosti i pakosti. Naziva ih bezumnicima. Bog je stvorio vanjštinu kao i čovjekovo srce za čistoću. Ni dar, ni žrtva, ne vrijede pred Bogom ništa bez čovjekova srca.